Munevera Sutović – Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore

Priredio: BOŽIDAR PROROČIĆ, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” predstavljamo vam:

Munevera Sutović je rođena 05. 03. 1980. godine u Rožajama, gdje danas živi i radi. Radi u NVO “IKRE” Rožaje, gdje je aktivno uključena u borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Za sobom ima objavljenu zbirku pjesama “Pisma majci koja će čitati posthumno” u izdavaštvu Centra za kulturu Rožaje i Odgovor-Replay Podgorica. Zbirka je objavljena 2021. godine. Pjesme su joj zastupljene u i zajedničkim zbirkama, a njeni prilozi objavljivani su u više različitih časopisa (Avlija, Kazivart). Njena druga zbirka je u pripremi za štampu. Majka je djevojčice Farah kojoj je jedanaest godina.

 

SRCOJAKA

 

majka mog muža

nema muža

njena koža je suva i ispucala

jednom sam joj došapnula

zaključaj vrata i radi sve ono što bi

da imaš muža

mislim da je to učinila

poslije se par puta nasmijala

onda smo prestale da budemo rodbina

šta danas radi ne znam

ni to da li zaključava vrata

ni to da li je ostala vjerna

sinovima budalama

zbog njih je morala biti samo majka

i samo majka

 

moj muž je budala

i više mi nije muž

moje dijete je krasno

ja sam polovina svih polovina

i mislim kako sam Ipak

nešto dobro uradila

dala sam joj kosu

jaču od moje

tanak struk

duge noge

srce jače od mog

i ne znam da li sam je ja

baš ja mogla naučiti

 

o tom srcu

jer ja mnogo plačem

i za sve plačem

i za svakog plačem

čak i za muža budalu

 

mene polovinu

svih polovina

jednom sam pitala majku

zašto me voliš tako drugačije

drugačije od drugih

kazala je:

ti se

tako slatko smiješ

tako slatko smiješ

ne zaključavaš se

dišeš tako da mogu da te čujem

i onda ne provjeravam

da li si živa

ti si pješačila do bolnice

sa djetetom koje je već krenulo u svijet

ti si trčala

jer su ti je makli sa sise

i za tobom je ostajao trag

koji je curio iz tvoje vagine

ti si hodala u mraku

i bila je zima i stud

i tražila žive

ti si otišla u crkvu

i dobila si tetrapak mlijeka

i kornet jaja

 

i jela si i pila vodu

zbog mlijeka u sisama

ti si je podigla na vodu

i ti si je podigla na suzu

i ti si sanjala rupe u zemlji

i tebe i nju bez jakne na mećavi

a ona vidi

dugonoga

bistra

zdrava

usvaja jezike svih jazbina

ti znaš da zgotoviš ručak

od jedne namirnice

i nisi nikada gladna

i imaš mali malecki želudac

ti imaš noge žllave

i vrištava si

i tad te volim

oh kako te volim

ti voliš red

tvoja kuća je blistava

i sjajna

tvoj mozak je tanki red

i to što vaza mora biti na mjestu

ili lijepo okačen veš

ti se sukobiš zbog reda

sa mnom

sa sestrom

sa bratom

sa ocem

ti bi voljela i muža budalu

 

zbog reda

ti si od mojih jakih

i tebi ne trebam

 

muž budala

nije me volio

nisam ni ja njega

kad pitam sve to zbog čega

znam zbog čega

zbog sjemena njegovog

i materice moje

zbog moje dugonoge

krasne

srcojake

muž budala ne znam gdje je

samo ponekad proviri iz ugla oka

moje srcojake

i ona ne zna ko je to

i ja ne znam ko je to

majko moja

mila moja

tražila sam u niskoj kući

u sobi su lelujale bijele zavjese

i prozori su bili otvoreni

i provirivale su glave blijedo rozih cvjetova

i dolje se prostirala široka njiva zelena

sve do rijeke nabujale

onako kao mlijeko u mojim sisama

kada sam rodila

znači sve je bilo plodno

i drvo kruške je bilo još na istom mjestu

i dan sunčan

i sunčan

i ja sam hodala

i tražila

i tražila

i sve što sam osjećala

bio je strah

strah

i moje odlaženje tamo

nije tražilo tebe

tražila sam drugog

ona me je grlila

ona je umrla sama

baš kao i ti majko

baš kao što ću i ja

ona me je voljela

i ja sam nju voljela mnogo

i sve mi više treba

i sve je više tražim

ne tebe

nego nju majku

nju koja je izgubila dvanaestoro

i kojoj si ti bila trinaesta preživjela

meni je bila prva

ja njoj četrnaesta

voljela me je mnogo

ljepše nego ti

majko

i na pragu sam da ti oprostim

i još nisam.

 

KAKO JE OTAC VOZIO AUTOBUS

 

nije me bilo strah

vozio nas je visoko

i put je bio uzak

majka je sjedela do njega

iz džepa je izvadio pregršt novčanica

uredno složenih po

brojkama i bojama

na glavi je imao crnu francuzicu

koju je nekad nosio djed

otac je vozio autobus

i nije me bilo strah

i brat je bio tu

i drugi brat je bio tu

i onda sam počela da plačem

zašto ne znam

gledala sam u njegova

široka ramena

i sjećam se

jako se sjećam

da me nije bilo strah

i ne znam

i ne znam

zašto sam

naprasno počela da plačem.

 

JESEN

 

ćerke ne poznaju svoje majke

 

majke su bespolne

majke kuvaju i vole

majke ne sanjaju

majke ne upražnjavaju sex

što znači ljubav

majke se odijevaju na buvljaku

serviraju kokoš za ručak

i stalno ubacuju

jedi

jedi

jedi još malo

onda umiru u jesen

negdje na početku

ćerki je već četrdeset

i ona servira kokoš za ručak

jedi

jedi

jedi još malo

i ćerka postaje bespolna

i ćerka ne sanja

i ona ne upražnjava sex

što znači ljubav

i ona sve više zna

da nije poznavala tu

bespolnu kreaturu

sa cigaretom među prstima

i brigom među očima

siromašnog jezika

što nije smio govoriti o drugom

osim o djeci

osim o kući

osim o turšiji

osim o bolu u ramenima

i ja mislim

i ja samo mislim

da je svaka misao o tebi dosadna

da je svako tvoje kretanje isto

da je priča tvoja

toliko oskudna

toliko oskudna

baš kao i moja

baš kao i ja

i da ni moja kćer ne zna

o meni

u jesen će prekinuti ćutanje

i reći sebi samo

da nije poznavala svoju majku

jer ćerke već stoljećima

ne poznaju svoje majke

osim da majke stalno ubacuju

jedi

jedi

jedi još malo.

 

LUKSUZ

 

kada sam u stanu mojem

mojem stanu od ranije

onda i ja budem ona od prije

i onda prestanem da tražim

jer je sve tu

i ne tražim nikog jer svi su tu

 

i čujem škripanje kvake na vratima

i spore korake kroz hodnik

one nečujne

one kakvim koračaju ostarjele žene

oboljele od dijabetisa ali ne i od tuge

ili ljudi bolesni od epilepsije

ali ne i od demencije

i ja znam tačno da oni znaju ko sam

i kod koga su

i više nisam sama

i moj život je onaj od ranije

i ona od dijabetisa lako zapjeva

i ja joj kaže nemoj molim te

uši mi ne podnose

i ona kaže uh ti si ljubomorna jer nemaš

ovakav glas i grohotom se

grohotom se smije

i ja ne idem često u taj moj stan

jednom ili dva puta u mjesec dana

tek toliko

luksuzno sebe zavaravam.

 

ISKUŠENJE

 

nisam dorasla

prilici koja mi se nudi

nisam dobra

i u prsima mi fali snaga

nisam ona koju će zvati da se oprosti

ni ona kojoj će imati nešto da kaže

ni ona koju će posljednju željeti da vidi

onaj ko mi je ovo stavio pred noge

onaj ko me je bacio na koljena

i čiji oprost molim

onaj koga prezirem

i onaj koga volim

trebalo je da me sačuva

trebalo je da raskrči šumu

trebalo je da zna

pa da me baci u rat

gdje puškom bih se branila

i umrla

ili preživjela

svaki od tih ishoda bio bi

dovoljno dobar

u oba bih imala pravo na mir

jer kazala bih

borila sam se za grad

i to bi bilo časno

i to bi bilo pošteno.