Ensar Kuč je rođen u Rožajama 1987. godine, a zbog ratnih dešavanja devedesetih godina prošlog vijeka na prostoru tadašnje Jugoslavije, njegova porodica je emigrirala u Njemačku. Imao je tad 5 godina. Kao izbjeglice, nakon kratkih boravaka u Minhenu i Nirnbergu, preselili su se Hilpoltstein, gdje Ensar i danas živi. Nakon studija skoro deceniju je radio u Ministarstvu odbrane Njemačke, a potom je odlučio da svoju karijeru nastavi u civilnom životu. Studirao je poslovnu administraciju sa fokusom na finansije, te preuzima udio u brojnim kompanijama. Trenutno radi operativno za grupu koja ima preko 12.000 zaposlenih i zastupljena je u 15 zemalja u Evropi. Takođe je višestruki dioničar u određenim kompanijama u finansijskom i industrijskom sektoru. U djetinjstvu je Crnu Goru na osnovu sjećanja i očevih priča o rodnim Rožajama zamišljao kao Alpe, predio planinski, sa rijekama i jezerima i mnogim domaćim životinjama… Nije dugo imao bliske veze sa zavičajem i rodnim Rožajama… a danas ne samo što beskrajno voli Crnu Goru i dobro je poznaje, već posljednjih 5 godina intenzivno radi sa lokalnim preduzetnicima i institucijama u Crnoj Gori. Takođe je investirao u kompanije i izgradio veoma dobru i jaku mrežu. Nastoji svijetu pokazati svoju domovinu, a i podstaći ulaganja i nove biznise investitora iz Njemačke, Turske i Emirata preko svojih izuzetnih poslovnih i ličnih uticaja. Njegov jezik kojim govori o Crnoj Gori je jezik ljubavi.
Kako ste proživjeli prvi period nakon dolaska u Njemačku?
U školu sam krenuo ubrzo nakon dolaska u Njemačku. Na početku su bile veoma teške godine. Nijesam znao njemački, kao ni moji roditelji. Shodno tome, prve godine karakteriše borba za opstanak. Kao izbjeglice, nakon kratkih boravaka u Minhenu i Nirnbergu, odmah smo prebačeni u Hilpoltstein. U ovom malom gradu 30km južno od Nirnberga dočekani smo vrlo toplom i posebnom dobrodošlicom. Međutim, nakon nekoliko godina integracija je prošla vrlo dobro. Vrlo brzo smo se integrisali u društvo, a moji roditelji su odmah naučili njemački. Odmah sam primljen u sportski klub i direktno u fudbalski tim jer sam bio talentovan za taj sport. Još uvijek živimo u ovom malom gradu.
Kojim jezikom ste pričali u kući?
Odgajani smo s ljubavlju prema domu. Kod kuće nikad nijesmo smjeli pričati njemački, samo naš jezik. Moji roditelji nijesu htjeli da zaboravimo svoj jezik. Otac nam je mnogo pričao o rodnom kraju u Rožajama. Ali ono što mi roditelji nikada nijesu mogli detaljno objasniti je istorija ove zemlje. Odrasli suu teškom vremenu kada komunizam nije omogućio učenje i prenošenje vlastite kulture, vjere i jezika iz autentičnih izvora. Zato ni oni nijesu imali nikakva detaljna saznanja o našem porijeklu. Ali kao dijete sam bio jako ponosan što su moji korijeni u Crnoj Gori, Sandžaku.
Šta znate o porijeklu svog prezimena?
Kuč kao prezime možete naći kod svih balkanskih naroda. O porijeklu ovog prezimena pišu Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Albanci, pa čak i Turci. O nazivu roda postoje različite teorije od kojih je najčešća ona da potiče od albanske riječi „kuq“ koja se prevodi na naš jezik kao „crven“. Najvažnije je znati, da od tada pa do dan-danas postoji Kučanska mahala u Rožajama i moja velika ljubav Kučanska Džamija.
Kako ste Vi dok ste odrastali u inostranstvu doživljavali Crnu Goru, Rožaje? Šta ste znali o svojoj zemlji i šta je Vam je Vaša porodica pričala, kakvu ste predstavu imali iz vizure nekog ko nije rođen ovdje i prije dolaska u Crnu Goru, kako ste zamišljali zavičaj?
Prošlo je mnogo godina prije nego što smo ponovo došli u Crnu Goru. Tek nakon 10 godina imali smo priliku ponovo posjetiti svoju domovinu. Za to vrijeme nisam imao bliske veze sa svojim krajom. Ljudisu nas vidjeli kao narod iz Jugoslavije, a ne iz Crne Gore. Ni danas mnogi Nijemci ne znaju da Crna Gora postoji kao država.
Od oca sam puno naučio o Rožajama. On je tamo proveo 35 godina svog života. Ispričao nam je mnoge priče iz mladosti i djetinjstva. Ali i teška vremena. Prije svega, ekonomska propast Rožaja koja je prisutna i danas.
Kad sam bio mali, zamišljao sam Crnu Goru kao Alpe. Planinsku, sa rijekama i jezerima i mnogim domaćim životinjama. Još uvijek se sjećam isječaka iz svog djetinjstva, kako sam sa 4 godine pomagao svom đedu da osedla konja i da uzme trupce iz šume u planini.
Kada ste nakon odlaska iz Crne Gore prvi put došli u Crnu Goru i kako je to izgledalo?
Kada su moji roditelji uspješno položili ispit iz njemačkog 2002. godine, dobili smo njemačko državljanstvo. Od tada smo ponovo mogli posjetiti našu domovinu. Iste godine smo odletjeli za Crnu Goru. Mogao sam se sjetiti vrlo malo ljudi. Otišao sam sa pet godina i sjećao sam se samo bake i đeda i nekoliko ljudi. Od tada smo svake godine putovali kući i iz godine u godinu ljubav prema mom zavičaju bivala je sve jača i jača.
Putujem po cijelom svijetu, ali nema druge ljepote kao što je Crna Gora
– Posljednji put kada sam bio u Crnoj Gori sa pilotima njemačke vojske, mogao sam da upoznam cijelu zemlju do detalja. Nije bilo stijene ili plaže koju nijesam vidio. Svaka rijeka, svako jezero, svaka planina. Nijesam mogao vjerovati šta tamo vidim. Čak se i naježim dok pišem ovaj tekst. Jednostavno mi se svidjelo. Šta, ja sam u tako lijepoj zemlji rođen i imam svoje korijene? Putujem po cijelom svijetu, ali nema druge ljepote kao što je Crna Gora. I ne govorim to zato što sam ovdje rođen. Istina je da i svaki moj prijatelj koji me posjeti u Crnoj Gori je oduševljen ovom prekrasnom zemljom.
Koji su Vam prvi utisci tada bili o svojoj domovini, šta Vas je pri prvom susretu ostavilo na Vas najjači utisak?
Moji prvi utisci su bili zastrašujući. Sjećam se kada smo se vozili sa podgoričkog aerodroma prema Rožajama. Vojska nas je zaustavila i pregledala. Bili su naoružani teškim naoružanjem i ciljali direktno na nas. Takav događaj se ne zaboravlja lako.
Ali kada sam stigao u Rožaje, bilo mi je kao da se vraćam u svoju kuću. Svi rođaci, porodice i prijatelji. Svi zajedno i puni ljubavi i topline. U Njemačkoj je sve mnogo hladnije kada su u pitanju odnosi sa porodicom i rođacima. Uvijek se osjećam tako vrijedno kad dođem kući.
Od tog prvog susreta, pa na dalje koliko često dolazite u Crnu Goru i gdje dolazite, imate li svoju kuću u Rožajama? Šta radite prilikom posjete Crnoj Gori?
Kad sam bio mlad, sa roditeljima sam svako ljeto išao u Crnu Goru. Svake godine smo cijeli godišnji odmor provodili u Rožajama. Uvijek smo spavali u kući u kojoj je moj otac odrastao. Sva braća i sestre su dijelili ovu kuću. Moj amidžai tetke su još uvijek živjeli tamo. Prvih nekoliko godina samo smo željeli da vidimo porodicu i nijesmo mnogo putovali po zemlji. Ali iz godine u godinu počeli smo i dio odmora provoditi uz more ili istraživati cijelu zemlju. Dok sam radio u Ministarstvu odbrane u Njemačkoj, nijesam mogao često putovati. Ali od moje posljednje misije na Balkanu 2011. godine sve se promijenilo i od tada dolazim nekoliko puta godišnje u Crnu Goru.
Kada pričate strancima, svojim prijateljima o Crnoj Gori kako je opisujete, koje fotografije pokazujete?
Na ovo pitanje je zaista vrlo lako odgovoriti. Većina ljudi koji prvi put čuju za Crnu Goru nijesu upoznati sa njom. Ali čim pomenem da je Crna Gora mješavina Švajcarske i Francuske rivijere (Côte d’Azur), svi naćule uši. U početku vam se smiju, ali entuzijazam dolazi sa prvim slikama i video zapisima. A ako jednog ili drugog uspijem namamiti u državu, onise zaljube na prvi pogled.
Kako biste danas opisali svoj zavičaj kao zadatu temu?
Država koja ima mnogo potencijala, ne samo da bude jedna od najljepših država na svijetu, već i da postane ekonomskai turistička atraktivna regija. Zbog geografskog položaja i brojnih naroda i religija u ovoj zemlji, savršen je most između Istoka i Zapada. Tu se svako može osjećati ugodno, bez obzira odakle dolazi. Osim toga, malo je zemalja koje mogu ponuditi takvu raznolikost prirode na tako malom prostoru. Planine, rijeke, jezera, parkovi prirode, plaže. Sve se to može otkriti u roku od nekoliko sati vožnje. Ova mješavina multikulturalne raznolikosti i prirode koja oduzima dah čini moju Crnu Goru jednom od najvrednijih zemalja na ovom kontinentu.
Imate li Vi neke poslovne planove vezane za svoj zavičaj?
U posljednjih 5 godina intenzivno radim sa lokalnim preduzetnicima i institucijama u Crnoj Gori. Takođe sam investirao u kompanije i izgradio veoma dobru i jaku mrežu. Od kada je moj dobar prijatelj i poslovni partner Seid Hadžić postao direktor Uprave za dijasporu, otvorila su se sasvim druga vrata i nove mogućnosti. Pozvali smo sjajne preduzetnike i investitore iz cijelog svijeta i shvatio sam kakvi su veliki projekti mogući u ovoj zemlji. Radimo veoma naporno na plasiranju projekata iz Crne Gore potencijalnim investitorima i kompanijama širom svijeta.
Trenutno smo u vrlo intenzivnom kontaktu sa investitorima iz Njemačke, Turske i Emirata i razgovaramo o sljedećim koracima, kako i u koje projekte možemo ulagati.
Nažalost, politička situacija nam ne olakšava posao. Nadam se da će se to stabilizovati u narednim mjesecima i godinama kako bismo imali dugoročnu sigurnost i ostali privlačni stranim investitorima.
Lično sam veoma zainteresovan za ulaganje u svoju domovinu i osnivanje jedne ili druge kompanije. Radimo na tome.
Kakav je osjećaj u Vama kada dođete u Crnu Goru? Čemu se unaprijed radujete pred polazak u Crnu Goru, šta volite posebno u Crnoj Gori da radite, jedete?
Osjećam se kao nekoko dolazi svojoj kući. Osjećam sigurnost, toplinu i ljubav koju nigdje drugdje na ovom svijetu ne mogu pronaći. Najviše uživam u posjeti baki i đedu u planinama. Žive nekoliko kilometara od Rožaja, u selu Seošnica. Tamo imam jedan od najljepših pogleda na region Sandžaka. Kada je u pitanju ishrana, veoma sam jednostavan. Domaće povrće i voće, domaći sir i pršute i ja sam najsretnija osoba na svijetu. To su jednostavne stvari koje toliko volim u svojoj domovini.
Da li nešto iz Crne Gore od hrane ili slično nosite kući, ili prijateljima i šta je to?
U Njemačku smoranije nosili punjene paprike, pršute, sir i slično. Ali sada više volim da pozovem svoje prijatelje u Crnu Goru da uživaju u domaćim kulinarskim specijalitetima. Tako da ih ne samo inspirišem odličnim ukusima naše kuhinje, već i prirodom koja oduzima dah i ljudima koji tu žive. A svi znamo koliko je Rožaje poznato po gostoprimstvu i toplini.
Neka nam Bog uzvišeni čuva naš zavičaj i podari uvijek mir i ljubav ovoj zemlji.
Razgovarala.Sanja Golubović
