Aldemar Ibrahimović za Stav: Nama uvijek neko drugi mora da ukaže na vrijednosti koje baštinimo

Imao je više od 50 izložbi u sandžačkim i bosanskohercegovačkim gradovima, te u Podgorici, Nikšiću, Baru, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Splitu, Parizu, Nici, Luksemburgu, Perniku, Under Velieru, Beču, Grazu, Linzu, Bettonu. Njegova djela više su puta nagrađivana na različitim takmičenjima i dobitnik je priznanja različitih ustanova i institucija. Jedan je od osnivača Likovnog kluba „Kula“ iz Rožaja. Ibrahimović je član redakcije „Almanaha“ i časopisa „Putovanja“.

STAV: Zašto ste za studiranje odabrali Sarajevo?

IBRAHIMOVIĆ: Sarajevo me uvijek privlačilo iako u njemu nisam imao rodbinu. Sad se sjetih razgovora Mustafe Nadarevića u beogradskoj „Dugi“ iz 1986. godine, gdje ga novinar pita zašto je odabrao Zagreb, a ne Beograd za studiranje. On je odgovorio vrlo slikovito: „Morate priznati da je jednom Muji uvijek lakše bilo u Zagrebu nego u Beogradu.“

STAV: S obzirom na to da ste studirali između 1982. i 1986. godine, koje je obilježio „Sarajevski proces“, jesu li Vas doticala ta zbivanja?

IBRAHIMOVIĆ: Tek sam kasnije bio svjestan svega što se desilo u tom periodu kad sam tokom Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu pročitao knjigu Sarajevski proces advokata Danilovića. Nisam ja bio svjestan kao student šta se tada dešavalo jer smo mi ipak prošli kroz školu socijalizma. Imali smo nastavu iz marksizma u četiri godine srednje škole, a moj profesor koji mi je predavao taj predmet sad ide na hadž. Rekao sam mu da ne vjerujem jer je on izveo preko 30 generacija učeći ih marksizmu.

STAV: U vrijeme kad ste Vi studirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na kojem je bila kvalitativnom nivou u Jugoslaviji?

IBRAHIMOVIĆ: Ja sam tvrdo uvjeren da je bila na najvišem nivou. Meni je predavao slikarstvo Radoslav Tadić, koji se poslije rata vratio u Sarajevo. Imao sam Radenka Miševića iz Beograda na teoriji forme, bio je Kosta Bogdanović, kojeg sam sreo nedavno na Cetinju. Nisam zatekao Ismara Mujezinovića, ali njegov duh se i dalje osjetio. Imali smo jake grafičare kao što je Hozo i tu je naravno Safet Zec, koji je svjetski kalibar.

STAV: A Vaše nacionalno sazrijevanje, jeste li lutali i tražili se kao mnogi drugi ili je bošnjački identitet bio nešto što podrazumijevate?

IBRAHIMOVIĆ: Ja sam oduvijek znao ko sam. Kad sam krenuo da služim vojsku u Travniku, brat mi je rekao da uvijek kažem da sam Bošnjak iz Sandžaka jer za Rožaje se tada nije puno znalo. Mi čim odemo do Peći ili Mitrovice, Albanci nas pitaju jesmo li mi Bošnjaci. Nama je mnogo lakše nekad bilo otići u Skoplje, a tamo čim progovorimo, odmah nam kažu Bošnjak. Ranije nismo imali ovoliko ekavice, ali nažalost, mlađe generacije su izloženije negativnom uticaju medija. Bošnjački identitet meni nikad nije bio nešto novo i ja sam se tako uvijek osjećao. Također, i kod mojih amidža i rodbine u Turskoj smo uvijek bili Bošnjaci. Zato mi je bila čudna potreba za onakvim djelovanjem Adil-bega Zulfikarpašića u Bosni kad je u pitanju pripadnost bošnjaštvu.

STAV: S velikim bošnjačkim književnikom Huseinom Bašićem se upoznajete početkom 90-tih, a Vaša saradnja se produbljuje kroz „Almanah“. Kakva su Vaša sjećanja na Bašića?

IBRAHIMOVIĆ: Huseina Bašića sam upoznao početkom 90-tih, a 1993. mi je govorio na otvaranju moje prve izložbe u Podgorici. „Almanah“ je osnovan iste godine i naši prvi razgovori su bili upravo o formiranju „Almanaha“, što meni tada nije bilo najjasnije šta hoće s tim projektom. To je prvo organizirano pamćenje Bošnjaka u Crnoj Gori. „Almanah“ je časopis koji se bavi proučavanjem i prezentacijom bošnjačke kulture u Crnoj Gori. Godišnje izlazi dva puta, a do sad je izašlo 90 brojeva. „Almanah“ ima i svoje publikacije koje su najvažnije knjige za bošnjačku historiju, kulturu i književnost u Crnoj Gori. To je naša ključna nacionalna institucija. Prve promocije „Almanaha“ u Beranama i Rožajama su bile dupke ispunjene. Kad izađe iz štampe novi broj „Almanaha“, to je praznik za nas jer prvi put čitamo našu priču o nama. Tu je Husein dominirao, Zuhdija Hodžić, Milika Pavlović…

STAV: Je li za Vas Husein Bašić predstavljao očinsku figuru?

IBRAHIMOVIĆ: Ja sam rano ostao bez oca i, kad sam ga upoznao, osjetio sam potrebu da imam nekoga starijeg koji će mi biti podrška. Prvo moje impresioniranje Bašićem vezano je za našeg poznatog rožajskog književnika Zaima Azemovića. Oni su zajedno išli u Učiteljsku školu. Ja sam pročitao ranije Bašićevo „Tuđe gnijezdo“, a na promociji knjige „Tajnovid“, koja govori o šejhu Mehmedu Užičaninu iz 17. stoljeća, čije se turbe nalazi pored naše centralne džamije, desilo se nešto veliko. Ja dolazim pod utiscima knjige „Tuđe gnijezdo“ da čujem Huseina na promociji koja je bila izuzetno posjećena. Tada ga prvi put vidim uživo, a to sam dugo iščekivao. On je bio izuzetno markantan, stamen, visok čovjek koji je izgledao mnogo starije nego što je imao godina. Nije bio pričljiv. On je već počeo s otporom u javnim nastupima na televiziji zajedno s Pavlovićem. Prije Huseina su govorila dvojica promotora koja su taj roman digla u zvijezde, upoređivali ga s Krležom. To mi se već smučilo jer to je jedan roman koji ima određenu faktografsku vrijednost i malo prozne snage. Kad je Husein počeo da govori, on mu kaže: „Zaime, učili smo zajedno, ali moram da ti nešto kažem. Imao si takvu građu, mogao si čudo da napraviš, a ja ću sad da kažem neku riječ o ovome što si ti uradio.“ Tu me kupio za sva vremena, jer to treba kazati i biti objektiva, bez glorifikacija. Ta me njegova dimenzija uvijek privlačila. Zajedno smo radili na njegovim romanima, radio sam mu korice za „Crnoturci“. Uključio sam se maksimalno da mu pomažem, a on je meni pomagao da me ubrazdi u ovu našu bošnjačku priču. To je bio uzajamni odnos. Zavolio sam ga i često sam išao u Podgoricu kod njega.

STAV: Glavna odlika Vašeg slikarstva jesu urbani motivi, odnosno kubistički realizam. Kakvu ulogu ima djetinjstvo, odnosno rožajski ambijent u Vašem slikarstvu?

IBRAHIMOVIĆ: Stara arhitektura Rožaja, odnosno Fetahovska mahala, u kojoj sam ja odrastao, bila je u većem dijelu sačuvana do prije 30-40 godina. To se vidi po najstarijim fotografijama Rožaja s prelaza iz 19. u 20. stoljeće. Ja sam odrastao u takvom ambijentu, dobro ga se sjećam, i to je za mene cjeloživotna inspiracija. Nažalost, to naslijeđe je gotovo uništeno. Početkom 50-tih godina Jovan Krunić iz Beograda je napisao knjigu u kojoj je dokumentovana arhitektura Rožaja i kroz njegove fotografije sačuvano je ono što je kasnije izgubljeno. On se zalagao da cijela lijeva obala grada uđe pod zaštitu UNESCO-a, a s obzirom na to da je bio u njihovoj komisiji, to se moglo realizovati. Međutim, tadašnje vlasti nisu imale sluha. Tada se Rožaje upoređivalo s Kruševom u Makedoniji, koje godišnje posjeti preko milion turista ili s Prizrenom. Iz ovog primjera se potvrđuje da nama uvijek neko drugi mora da ukaže na vrijednosti koje baštinimo, a koje ne cijenimo niti čuvamo. Do prije koju godinu Kučanska džamija je stavljena pod zaštitu države i to je za sad jedini spomenik koji je zaštićen, a trebala je biti polovina grada pod zaštitom UNESCO-A. Ovo poređenje na najbolji način pokazuje koliko smo izgubili od našeg identiteta. I zato je moja poruka mlađima da se ne stide svog identiteta. Jednostavno, neka rade što više. Mi im ne možemo odrediti sve smjernice šta da oni rade, ali kroz rad će otkriti svoj talenat i vještine. Neka budu uvijek svjesni ko su, šta su i odakle su.

STAV: Pored urbanih motiva, u Vašim radovima su prisutni i motivi iz teških perioda bošnjačke historije i odnos Bošnjaka prema kulturi. Kako ste ovu tematiku doživjeli i predstavili na platnu?

IBRAHIMOVIĆ: To su prikazi egzodusa i egzistencijalnih pitanja Bošnjaka, da li otići ili ostati, te odnos Bošnjaka prema kulturi, arhitekturi… To je suština mojih novih slika, a na kojima je stara scenografija, nostalgija, odnosno stari ambijent Rožaja. U „Almanahu“ i časopisu „Putovanja“ sam pisao o ostacima ostataka naše arhitekture. Radi se o oko 50 kuća, odnosno kula i čardaka koji su i dalje markantni objekti u različitim mahalama. To su razbacani fragmenti nekad jedinstvene cjeline. Kada bismo imali više svijesti i dobre volje, to bi se moglo spasiti. Nisam toliko ljut na sistem koliko na naše ljude koji zbog one građevinske dozvole ruše svoju staru porodičnu kuću i na taj način uništavaju svoj identitet. Kroz moje slike se prepoznaje odakle dolazim, a ja to ne krijem.

STAV: Jedan dio života ste radili tokom ljetnih mjeseci ulične portrete na obalama Mediterana. Kakvo je to iskustvo bilo za Vas?

IBRAHIMOVIĆ: Preko 20 godina sam radio ulične portrete tokom ljetnih mjeseci u Grčkoj, Turskoj i Hrvatskoj, a na Hvaru sam radio šest sezona još dok sam bio student. To mi je omogućilo finansijsku nezavisnost i izgradnju vlastitog ateljea. Kroz to iskustvo mnogo sam putovao, a uradio sam oko 5.000 portreta. To je ogromno iskustvo, ali s mnogo iskušenja. Nuđeno mi je sve na ulici, ali sam ostao dosljedan. Volio sam sport jer sam odrastao u društvu koje je bilo izuzetno sportski nastrojeno. Na Bjelavama dok sam studirao svi su mislili da sam difovac. Vodio sam dnevnik i upoznao jako mnogo ljudi. Rano sam ostao bez oca, u 14. godini, pa sam morao da se brinem za majku i sestru koja je studirala u Prizrenu, a s druge strane, ovaj zanat je jako skup.

STAV.BA

Razgovarao: Sanadin VOLODER