Volonterka Mirovnog korpusa Patti Sudendorf za Radio Televiziju Rožaja ispričala je o svom boravku u Crnoj Gori i životu u domaćinstvu porodice Kalač. Sudendorf je ranije za RTR govorila o besplatnim časovima engleskog jezika za sve zainteresovane sugrađane, a ovaj razgovor sa njom bio je povod da bolje razumijemo njene razloge da dođe u Crnu Goru.
“ Kada sam prvi put istraživala ideju da se pridružim Mirovnom korpusu, znala sam da želim da predajem engleski, ali nisam znala gdje želim da služim. Istražila sam njihovu veb stranicu i vidjela da Crna Gora ima nekoliko slobodnih mjesta za nastavnike engleskog jezika i odmah sam iskoristila ovu priliku. Da se odlučim za Crnu Goru presudila su dva razloga. Prvi je bio taj što je tokom Drugog svjetskog rata porodica moje majke bila u izbjeglištvu i selila se iz zemlje u zemlju u potrazi za bezbjednim domom. U Jugoslaviji su našli raširene ruke što je ostavilo veliki utisak na moju majku i tu dobrotu i velikodušnost koju je iskusila u toj zemlji podijelila je sa svojom djecom. Zato sam smatrala da bi služenje u Crnoj Gori moglo biti način da se uzvrate te dobrote koje su date prije toliko godina. Drugi razlog zbog kojeg sam odabrala Crnu Goru je to što će ovo biti prvi put da je Mirovni korpus pozvan u ovu zemlju, i vjerovala sam da će mi to pružiti ogromnu priliku da mogu postaviti temelje za podršku radu koji traži zajednica ovdje” , kazala je Patti Sudendorf.
Na pitanje da li je, prije nego što je postala volonterka Mirovnog Korpusa znala nešto o Crnoj Gori, ova Amerikanka njemačkog porijekla kazala nam je da nije znala previše kada je krenula put ove male zemlje, ali da je znala nešto o regionu generalno kao što je gore pomenuto iskustvo njeno majke u Jugoslaviji. “Pored toga, 2014. i 2015. godine radila sam zajedno sa Ministarstvom pravde SAD, držeći seminare za tužioce, sudije i druge advokate u Sarajevu, tako da mi je taj rad omogućio da upoznam ljude na Balkanu. Takođe, to mi je pružilo priliku da putujem po Bosni, kao I da posjetim Hrvatsku i boravim u Dubrovniku. Uspjela sam da se upoznam ne samo sa planinskim predjelima balkanskog regiona, već i sa gostoljubivom prirodom ljudi”.
Volonterka iz Amerika i nekadašnja pravnica, nije znala ništa o Rožajama. “Kada sam saznala gdje ću služiti, počela sam da istražujem ovu oblast i bila sam oduševljena što ću vidjeti sve prirodne ljepote – planine, brda, rijeke i doline. Ja najviše volim da provodim slobodno vrijeme u prirodi tako da kao što možete zamisliti, znala sam da će ovaj zadatak biti izuzetno drag i lak. Kasnije, kada sam shvatila koliko su ljudi u Rožajama tolerantni i velikodušni jedni prema drugima, učvrstilo je moju odluku da boravim ovdje. U međuvremenu, saznala sam i kako su dragi ljudi u ovom gradu pružili svima pomoć kojima je rat uništio kuće i porodice. Takođe, i da je ova pretežno muslimanska zajednica bila ključna u obnovi lokalne istočne pravoslavne crkve.
“Iako sam u Rožajama tek oko tri mjeseca, ovdje se osjećam veoma dobrodošlo u mojoj novoj porodici, domaćina Hajrana I Izete Kalač, njihove djece i šire familije koji su me prihvatili kao svog člana. Čini se da jezičke razlike ne ometaju žive i rigorozne diskusije koje se dešavaju često i na bezbroj jezika – crnogorskom, engleskom, njemačkom, pa čak i francuskom i italijanskom ponekad. Oh, i hrana! U njihovoj kuhinji uvijek se stvara nešto divno što obično miriše na svježe pečeni hljeb, pite ili “kipfel”. Brinem se da ću možda dobiti I koje kilo više, ali onda se sjetim svih tih šetnji u prirodi i nadam se da će se to izbalansirati! Kao što možete vidjeti na slikama, hrana je veliki dio kulture i ja je u potpunosti prihvatam! Zbog ove divne porodice osjećam se kao kod kuće”.
Patti Sudendorf je podvukla I neke razlike I sličnosti među kulturama: “ Između Rožaja i mog tradicionalnog njemačkog nasljeđa mogu da podvučem mnoge paralele – više nego sa SAD, barem u ovom trenutku. Sličnosti se ponovo vrte oko porodice i hrane. Otkrila sam da je ovdje, u Rožajama porodica, a posebno šira, jedan integralan i častan odnos unutar zajednice. Toliko da se rođaci nazivaju braćom i sestrama i tretiraju se na isti način kao krvna braća i sestre. Pošto smo odrasli u SAD, ali sa veoma jakim tradicionalnim njemačkim vaspitanjem, takođe smo bili redovno okruženi rođacima, prvenstveno porodicom moje majke. Ovaj fokus usredsređen na porodicu se redovno pokazuje učestalošću zajedničkih obroka i spontanih okupljanja. Dnevna kafa/čaj (posjedak) me toliko podsjeća na „kaffee klatsch“ koju bi moja majka imala sa roditeljima i braćom i sestrama kada sam bila mlađa. Takođe, smo živjeli veoma blisko jedni s drugima, tako da su česti porodični obilasci I posjete bili norma, slično porodičnoj kohezivnosti ovde. Što se tiče SAD, izgleda da postoji paralela u načinu na koji odrasla deca napuštaju grad u kome su odrasla i odlaze u druge veće gradove radi univerziteta i svoje buduće karijere – slično kao što sam vidjela ovdje. Mladi ljudi naizgled žele da odu na druga mjesta dalje od svojih, da bi izgradili svoj identitet odraslih. Isti proces vidim i ovdje u Rožajama gdje mnogi studenti odlaze da pohađaju univerzitete, a onda traže prilike u većim gradovima sa možda većim mogućnostima.
Sudendorf za RTR objašnjava da je Mirovni Korpus apolitična organizacija koja je nastala u Sjedinjenim Američkim Državama 1961. godine u vrijeme predsjednika Džona F. Kenedija. Cilj ove organizacije je da obezbijedi međunarodnu razvojnu pomoć zemljama posredstvom obučenih volontera da pomognu u ispunjavanju njihovih potreba. “Prvi put sam se prijavila u januaru 2020. godine i došla u Pečurice u Crnoj Gori na samo 8 nedelja. Nažalost, kao što je svim dobrpo poznato, sve nas je zadesila pandemija izazvana korona virusom, pa je Mirovni Korpus radi bezbjednosti, vratio sve volontere nazad u SAD. Kanije u martu 2022.godine pozvali su me opet i sa entuzijazmom sam pristala da se vratim. Željela sam da završim ono što sam započela i tih nekoliko sedmica koje sam provela u Pečuricama zacementiralo mi je želju da u potpunosti služim u Mirovnom korpusu u Crnoj Gori”, istakla je ona.
Čikago će zaboraviti na dvije godine, jer će u Rožajama služiti svoji misiju i predavati engleski našim srednjoškolcima, a za kraj kaže : “ Posebno sam srećna u Rožajama gdje svakim danom otkrivam sve više o ljudima ovdje i koliko još imamo zajedničkog, iako bi se moglo reći da su naši svjetovi kilometrima udaljeni.
Rešad Kalač
