Poezija Ibrahima Hadžića postaje vidik na četiri vode

Hadžić je od onih pjesnika koji nije morao dugo čekati na svoju poetsku afirmaciju. Iako se odmah nametnuo kao zreo, temeljit pjesnik, on nikada nije po svaku cijenu trčao za afirmacijom, ako to znači veliku prisutnost u javnom životu ili pak na stranicama književnih časopisa. Hadžićeva poezija nametnula se kao svojevrsni tumač egzistencijalnih suština u jednom širem rasponu i kao takva izdržala teret vremena i kritičkog valoriziranja.

Permanentna težnja da se odbrani čistoća življenja uprkos mulju, bezdanu, smradu, živom pijesku, nepotrebnosti, obezvrijeđenosti, suvišnosti, utučenosti, uprkos prizorima uhodanog užasa u koji je tonula njegova životna sredina, teče kroz stihove Ibrahima Hadžića ostvarujući temporalnu višedimenzionalnost onog koji svjedoči i vrijeme i zbivanja u njemu. Davnašnja slutnja pretvorila se u „preciznost društvene dijagnoze, u jezik istorijske svijesti“. Čovjek nije više sačinjen samo od „prašine“, „od slabe kovine“, od svjetla i od dana, od svijesti i od volje, već i od one druge strane, od noći u kojima se oslobađa zlo kao masovna histerija. Čovjek sad pred sopstvenom savješću podnosi OGLAS i traži slobodno mesto u nekom logoru. Može i konc. Pjesnik fokusira i apostrofira situaciju, prepoznaje zlo, ali ne mrzi nikoga. Zna gdje je krivda, ali ne zna gdje je pravda. Krivi smo, krivda je negdje u sistemu, u nama samima. Utvrđivanje stvarnog stanja, a ne optuživanje uzvišeni je pjesnikov etički nazor, jer su optužbe jeftin, uvijek slab alibi.

Radi se, izvan svake sumnje, o pjevanju i mišljenju koje se suprotstavlja ili, preciznije rečeno, koje reagira spram pojava elementarne ljudske nesreće kako unutar etičkog/etničkog egzodusa, tako i unutar svakodnevice i bivstvovanja u uvjetima kojima dominira oskudica elementarnih prava i sloboda. U tom smislu je vrlo važno pitanje koji konkretan vid zauzima samosagledavanje, odnosno kako funkcionira subjektivnost koja se, radije no u oblacima socio-politikološke teorijske konstrukcije, ovaploćuje u iskričavim stihovima koji rabe predmet svog interesiranja i nakon toga ga ostavljaju, obilježenog učinkom nečeg drukčijeg, autonomnog, iskustvenog. Važnost ovog metodološkog pitanja počiva na prešutnom prihvatanju pretpostavke da oblik teksta i postupak misli stoje u tijesnoj uzajamnoj vezi i da njihovu konačnu kombinaciju legitimiraju sasvim određeni epistemološki zahtjevi. Kada tako podesimo svoje prosuđivačke „sprave“, ispada da se ni metodološka pitanja ne mogu valjano postaviti bez problematiziranja društvenog konteksta, bez upoznavanja s cjelinom odnosa između jednog sociopolitikološkog problema i njegovog okruženja i prkosnog poetskog i umjetničkog glasa kakav Hadžićev neupitno jeste. Dakle, poetski glas Ibrahima Hadžića prepoznatljiv je po snažnim osjećanjima i brizi za nesretnu sudbinu svog okruženja. On je ujedno i elokventni svjedok egzila i propadanja, u njegovim pjesmama s kraja XX stoljeća društvena zbilja metafora je agonije, nemanja i progona.

Ibrahim Hadžić pjesnik je koji vrlo često prekrši zabranu i usudi se pogledati u zabranjeno. Stoga njegova pjesma često nadilazi vrijeme u kojem je stvorena postajući univerzalna, bezvremena, odnosno svevremena jer pokušava da obuhvati i dezintegraciju svijeta i trenutke u kojima svijet pokazuje svoje opravdanje. Otuda njegove pjesme, ispisane velikom jezičkom snagom, s intonacijskim prelamanjima i slikovnim obiljem odražavaju i realnost ispunjenu prijetnjama sadržanim čak i u onome što uobičajeno predstavlja primjere antropološkog i kulturološkog vitalizma, kao što pokušavaju da u „običnome“ naslute smislotvorni potencijal koji prevazilazi odsječke vremena. Kao što sve napukline u svijetu nisu izložene nepažljivom i nevičnom oku, tako se ni mitski smisao svakodnevnog ne odaje uvijek, ni svima. U Hadžićevoj poeziji postoji veliki broj trenutaka u kojima pjesme postaju epifanijsko prepoznavanje simboličkih potencijala u običnom, svakodnevnom, u zavičajnom predjelu, u historiji ili toponimiji i zavičajnog i univerzalnog.

 

Živjahu ovde nekoć

Neki repati narodi

A i riboliki,

No dođoše odnekuda

Iliri, Kelti, Tračani

I drugi na ubijanja svikli

I ebaše mater ribolikim.

 

I oni zagospodariše njihovim 

Teritorijama.

Ali, ne lezi vraže,

Odnekud nagrnuše Rimljani

I kao svi divljani

Ebaše mater ovima što su se pre

Gospodarili ovim teritorijama.

 

No, kolo sreće na Balkanu se okreće,

Ko nabije taj dobije:

Doplivaše, dopuzaše Sloveni

Po lukavstu čuveni

Na tuđu teritoriju

I ebaše mater Rimljanima i svima … ima.

I razmiliše se po tuđim okućnicama.

Sloveni se osetiše kao kod svoje kuće

Sagradiše kuće

A bogme i po neku zemunicu

I pustiše snažno korenje

(Kao njihove lipe),

Ali, dojezdiše Turci,

Turci ko gnjurci

I ebaše mater Slovenima.

I krenuše da se gospodare po tuđim terenima.

 

I Turci se turiše u poslove mnoge

I sedoše da se odmore

Kad,

Oživeše Sloveni,

Izađoše iz zemunica

Besni, crvenih lica

I ebaše mater Turcima.

 

Ali, 

Taman se Sloveni počeše opuštati,

Kad evo ti Germana

Koji ebaše mater Slovenima.

 

No to nije trajalo dugo,

I Sloveni počeše da žive svoj slavni slovenski život.

Živjahu tako

Nekoliko decenija

Ali im ne dade neki đavo

Da gledaju pravo

Već podmuklo ispod oka,

Pa navikli da stradaju,

Ebaše mater jedni drugima

A i sami sebi.

 

Eto, to je Balkan

Na kojem se stalno igra

Krvavi kan-kan

(KRATAK PREGLED BALKANSKOG SATIRANJA)

 

Toponimija u Hadžićevim stihovima predstavlja izraz konkretiziranja ljudske egzistencijalne situacije. Sudbina čovjekova ne rješava se u nekom apstraktnom prostoru, kao što i nije riječ o apstraktnim ljudima. Nasilje historije i društveni procesi (kataklizme), svakodnevica i pitanje smisla – sve se to realizira u prostoru koji je doživljen kao poprište ličnog opstanka. Osim što svoju poeziju konkretizira uvođenjem prepoznatljive toponimije, Ibrahim Hadžić konkretizira preuzete, dominantne mitove, pa nam se čini da on tretira dva tipa svijeta. Ili se svijet i svakodnevica vide kao poprište pustošnih sila historije i stvarnosti, u kojima nije dobro ni jednom biću, niti ijednoj predmetnosti, ili se ispisuje vitalistička pohvala prirodi i obilju svijeta koja povremeno dobija himnični karakter. Krećući se između svijetlih i tamnih principa, između slika rušenja i slika održanja, poezija Ibrahima Hadžića postaje vidik na dvije vode, ako ne i vidik na četiri vode. Ipak, svijetli i tamni principi u Hadžićevoj poeziji nisu čvrsto odijeljeni, niti su oštro razgraničeni. Naprotiv, njihov je odnos dramatičan i neizvjestan. Egzistencijalna, historijska i metafizička kataklizma, opisane u Hadžićevim stihovima, vode jedinku u prostor zebnje i studeni, tamo gdje se ona s glavom u torbi prepušta snu. U svakom slučaju, riječ je o čovjekovoj dubokoj poraženosti pred licem pustoši, a ugroženi čovjek traži izlaz, makar taj izlaz ne značio sigurnost.

 

Hvala vam što ste nam sagradili

Pećinu,

Vi ste dobri majstori za

Pećine,

Zbilja ste sjajni.

Mi se izuzetno i uzvišeno

Osećamo.

Pipamo po zidovima,

Hvalimo mrak

I već pažljivo nanosimo prve crteže.

 

Hvala vam što ste nam sagradili

Pećinu,

Mi se sada osećamo sigurnim,

Motrimo samo na jednu rupu

Kroz koju,

S vremena na vreme,

Ubacujete malo svetlosti

Da nas bolje vidite.

 

Zbilja se lepo osećamo,

Imamo čudesnu tišinu

I ni u čemu ne oskudevamo.

Hvala vam što ste nam sagradili

Pećinu,

Polako se pretvaramo

U kameni nakit,

U mraku podupiremo svodove,

Držimo na rukama

Sav teret podzemlja.

(MIT PEĆINE)

 

Pjesme Ibrahima Hadžića podrazumijevaju i spoznaju nužnosti, onih u egzistenciji, u porodičnoj ili društvenoj ćeliji, u ratno-postratno traumatičnoj stvarnosti, koja je preobilna konfuzijom, oskudicom, gubljenjem vjere u svijet oko sebe, te spoznaju strahova, unutarnjih nemira i neizvjesnosti. Široka umjetnička i pjesnička kultura, darovitost i iskustvo podarili su nam poeziju koja plijeni našu pažnju, nagoni na razmišljanje i, nesumnjivo, podsjeća na slične, u našoj bliskoj prošlosti dogođene situacije i kolektivna iskustva.

 

Ja se prilagođavam.

Premazujem se svim mastima. Poprimam

Boju okoline; teško biste u meni

Prepoznali npr. ijekavca,

Ili čoveka koji ne zna više

Od tri padeža.

 

Ne ličim više ni izgledom

Na svoje pleme:

Bled, uzak u plećima,

Nosim naočare,

Čuvam odnegovane akušerske

Prste.

 

Krećem se kao paučina

Na vetru,

Čim podignem teret

Ja se zadišem,

Preznojim,

Ne umem da napravim dece

Ni koliko prsta na ruci.

 

Već nekoliko decenija

Ja poprimam

Nove oblike;

Čas sam krug na vodi,

Čas list jasike na vetru.

 

Zaboravio sam

Sveta pravila,

Ne radujem se gostu,

Odmah ga pitam zbog čega je došao,

A kada odlazi, gledam mu u džepove

I zavežljaj.

 

Plaši me pljusak kiše

I hučanje grada,

U običnim znacima

Ja vidim zaveru neba.

 

A u snu, kad nisam više

Pod prismotrom, dođu sa

Brezovim prutovima, sa

Noževima, iza leđa sa

Volujskim žilama

I kažu:

Priznaj i reci bijelo. Ja priznajem

I kažem

– Bijelo!

– Mlijeko!

– Zvijezde!

– Rijeka!

I osjetim kako istresam pijesak

Iz kvarnih zuba,

Strujanje sokova ispod kore,

šum u ušima,

Blagost u mošnjama.

 

Reci, i zamahuju volujskom žilom

Iznad moje spečene

I blede stražnjice, rekni

Sedu.

– Sedu, radu, uču, muču se.

– Sedu,

– Radu,

– Radu,

– Muču se,

Ponavljam glagole spreda i pozadi

I vidim kako se zvijezde

Iznova i iznova javljaju, kako iz

Kravljeg vimena nadolazi

Poplava mlijeka, kako rijeke

Jure niz klisure, i osjećam kako

Padam,

Padam u san.

 

Ja se usavršavam, poprimam

Boju zidova pored kojih prolazim.

 

Ne preturam se na krsta

Kada čujem prvu grmljavinu u proleće,

Ne prskam decu na Đurđevdan

Omahom s mladica kopriva,

S brezovih resa,

S drenovog cveta,

Ne strepim za lešnike kad čujem potmulu

Nebesku tutnjavu

Na Aliđun,

Ne gledam u plećku,

Uoči čestite noći

Ne tražim kroz prozorska okna

Zvezdane znake, skrivene staze

Do blaga.

 

Ja se prilagođavam, usavršavam,

Premazujem,

Poprimam boju prašine

I sipkosti

(BOJA OKOLINE)

 

Jezik Hadžićeve poezije, kao što prethodni primjer pokazuje, jednostavan je, hrabar, asocijativno ispovijedan i meditativan, monološki teatralan, poetski intelektualan, teorijski osviješten, figurativno slikovit, čime se zapravo plastično ocrtava postmoderna osobenost prihvatanja književnog teksta kao entiteta, kao oživljenog prostora kroz koji i iz kojeg lirski subjekt crpi svoju egzistenciju.

Književnost kao jedan od bitnih segmenata kontinuiteta duhovne, društvene, političke i umjetničke misli svojevrsni je dokumentacioni centar, riznica vremena i njegovih mijena. Ali istodobno i reprezent i brana krivotvorenju zbilje. Znamo da je u ljudskoj historiji bilo moguće krivotvoriti historiju. Onu historiju koja se gradi teorijama i apstrakcijama i koja se nudi novim tumačenjima posljednjeg trenutka. Ali tim žučnim historičarima posljednjeg časa koji bi željeli da nas nagnaju da povjerujemo kako je nacionalna, vjerska i svaka druga isključivost normalan teren ljudske okrutnosti, pa čak, u poređenju s drugim okrutnim trenucima, ni gori od njih, Ibrahim Hadžić je odgovorio pamćenjem katalogiziranim u knjige koje je ispisao i objavio u proteklih pedeset godina. Knjigama je odgovorio svijetu da odbacuje s užasom i prezirom svako nasilje prema čovjeku. Već sam naglasio da su kod ovog pjesnika fizičko i metafizičko međuovisni na razini svake rečenice kao u sukobu osnovnih načela Dobra i Zla, ljudskog i zvjerskog, svjetlosti i mraka, koji špartaju sumornim ozračjima totalitarističke zbilje. Ibrahim Hadžić moralist je bez moraliziranja, moralist koji svoje poruke uljudno zadržava za sebe, ali uprkos tome, one su bjelodane. Ono čime se one urezuju u čitaočevu pažnju nisu dakle žalbe, jer se na žalbe ionako niko ne osvrće, nego oštrine „prizora“ bez metaforskih omekšanja.

Hadžićeva poetika postala je „continuum estetske arheologije kojom (se) nastoji sačuvati izvorna slika svoga prostora u poetskom tekstu“. Naravno, disperzivno, neuhvatljivo oblikovanje subjekta, u većoj ili manjoj mjeri, specifičnost je svakog teksta koji teži čisto lirskom utisku. Međutim, od traganja za identitetom čini se da je važnija činjenica uspostavljanja jedne prešutne aksiologije u kojoj je prevaziđena rasna, nacionalna, vjerska, ideološka, pa čak i polna mjera identiteta i gdje neprestano prisustvujemo jednako koliko latentnom, toliko i manifestnom trijumfu estetske, umjetničke, poetske, tekstualne uslovljenosti (lirskog) subjekta. U tome se i sastoji ona postojana semantička napetost poezije Ibrahima Hadžića: odgovoriti gdje leži identitet bića – u egzistencijalnom svijetu, u egzilu, u putovanju, u svijetu čula, ili u tekstu, u imaginaciji. U tom smislu, pjesnik je realni spiritualist. Produhovljuje sve čega se dotakne.