I danas je na katedrama za južnoslovensku književnost, Avdo Međedović stalna i neiscrpna tema i van svake sumnje najvažnije guslarsko ime sa ovih prostora.
Prije nekoliko godina imao sam čast da budem dio jedne ankete za magistarski rad jedne studentice južnoslovenske književnosti iz Crne Gore na jednom univerzitetu u SAD-u. Na moje pitanje, a kasnije i iznenađenje, za čije su stvaralaštvo najviše zainteresovani profesori na toj katedri, odgovor je glasio: Avdo Međedović, svi tamo znaju ko je Avdo Međedović i koji je njegov doprinos svjetskoj književnosti i izučavanju historije književnosti.
Avdo Međedović je rođen 1875. godine u selu Obrov u kući od koje se pruža pogled na Bijelo Polje i dolinu Lima. Bio je guslar. Vjerovatno je pripadao posljednjoj generaciji u kojoj su guslari bili zvijezde na ovom prostoru. Nijedan veći porodični i narodni skup nije mogao proći bez njih.
U vrijeme njegovog rođenja propast nekad velikog carstva se osjećala na svakom koraku, a početak 20. vijeka donio je i konačan kraj. Jedino što je ostalo od nekada velikog carstva bile su priče o nekad veličanstvenoj državi čiji su junaci boj bili pod zidinama Beča, Siska, Zadra, Biograda, jurišali na sablje i puške, na megdanu određivali međe između careva. Kao i u svakom vremenu, i ti junaci su voljeli i patili i za ljubav glavu u torbu stavljali.
U dugim zimskim noćima, guslari bi opjevali te bojeve. Uz ljutu šljivovicu i strune sa gusala, ljudi bi pobjegli u to slavno vrijeme. Tih nekoliko sati uz lambe i oganj vatre, ljudi makar to vrijeme ne bi bili što jesu, nego bi bili ti junaci pod Budimom i Bečom, koji su junačke rane zadavali, ali i zaprimali.
Zbog Avde je Milman Parry stigao sa Harvarda
Avdo Međedović sigurno nije bio zainteresovan ni za kakvu slavu. Sasvim mu je bilo dovoljno to što ga narod voli, a i što ga njegov guslarski esnaf drži za najboljeg guslara u Bijelom Polju i okolini.
A onda su zvijezde udesile da se sretnu Milman Parry, profesor sa Harvarda i Avdo Međedović.
Milman Parry je tragao za odgovorom da li je Homer bio stvarna ličnost. I još važnije: da li je slijepi pjesnik mogao znati sve te stihove napamet.
Mogu samo zamisliti taj susret njega i Avda. Odozdo huči Lim, a nad njima dvojicom zvijezde. U avliji, uz kafu, Avdo se maši za ćemane, baš onako kako je izvajao poznati umjetnik Zlatko Glamočak. Važno je naglasiti da je Avdo Međedović, pored književnosti dao veliki doprinos i muzici o čemu svjedoči i članak iz 2019. godine u uglednom američkom časopisu The Wall Street Journal.
Dok se nad Avdovom kućom spuštao mrak, cijeli se svijet pretvarao samo u njegov glas i zvuk gusala. I siguran sam da su profesoru Parryju tada defilovali svi junaci iz Ilijade i Odiseje. Konačno je razriješio jednu od najvećih dilema u književnosti: Homer je možda postojao, a možda i nije, ali je Avdo Međedović, tu u avliji svog doma, dok je naizust kazivao hiljade stihova, dokazao da je Homer bio moguć.
Hiljade i hiljade stihova silaze sa Avdovih usana: i Ženidba Smailagić Meha, i Osman Delibegović, i Ženidba Vlahinjić Alije. I njegovi junaci: Mustajbeg Lički, Tale Ličanin, Hrnjica Mujo, iznova i iznova tamo na krvavoj granici dvije imperije (Osmanske i Habzburške) biju bitke koje se nikada ne završavaju.
Milman Parry je otkrio Avda Međedovića Amerikancima. I danas je na katedrama za južnoslovensku književnost, Avdo Međedović stalna i neiscrpna tema i van svake sumnje najvažnije ime sa ovih prostora.
Ali kako to u nesrećnim dijelovima svijeta uvijek biva, najkasnije te priznaju tamo odakle si potekao.
Relativno kasno otkriven na našim prostorima
Paradoks, ali činjenica je da je Avdo Međedović relativno kasno otkriven na našim prostorima. Tek potkraj ’80-ih godina 20. stoljeća počinje književna, a i šira javnost da se zanima za epiku Avda Međedovića. Prvo izdanje Ženidbe Smailagić Meha biće objavljeno u Sarajevu, zahvaljujući profesoru Enesu Kujundžiću.
A onda su došli ratovi, i Avdo je morao čekati bolja vremena da bude otkriven u zemlji svog rođenja. Dakle, na crnogorsko izdanje morao se čekati 21. vijek.
Tada je, zahvaljujući profesoru Zlatanu Čolakoviću i udruženju Almanah, objavljena Epika Avda Međedovića u dva toma, kao i dio njegovog opusa u knjizi Mrtva glava jezik progovara.
Ovo je bio pun pogodak jer je Avdo Međedović ubrzo postao predmet diplomskih i magistarskih radova, kao i doktorskih disertacija. Na ovaj način, konačno su mogli izučavati i oni kojima najviše pripada, iako Avdo Međedović, više nego iko sa prostora Crne Gore, pripada književnosti cijelog svijeta, jer se tu, u onom epskom, od Gilgameša, preko Ilijade, Kalevale… i rodila usmena predaja, a onda normalno i pisana književnost.
Posljednji važan poduhvat kada je u pitanju popularizacija lika i djela Avda Međedovića jesu njegova izabrana djela koje je objavila javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije”. Objavljena su, po mišljenju izdavača, njegova četiri najbolja i najljepša epa (Ženidba Smailagića Meha, Osman beg Delibegović, Bećiragić Meho i Ženidba Vlahinjić Alije). Napominjem da je ovo opet samo dio ogromnog opusa Avda Međedovića, koji se mjeri stotinama hiljada stihova.
Što se tiče same epike, ona je meni kao ubijeđenom pacifisti, ali i ljubitelju lirike, iskreno daleko. Svo to potezanje hladnog i vatrenog oružja je za mene samo dokaz čovjekove infantilnosti i nesposobnosti da uživa na ovoj prelijepoj planeti. Ipak, nikako se ne može negirati epska faza svakog društva i naroda, bilo u realnom životu, bilo u književnosti.
Narodi na višem stepenu društvenog razvoja, davno su epiku stavili ondje gdje joj je mjesto: u mit i književnost. Tamo je, nema sumnje i mjesto Avdu Međedoviću.
Pretvoriti rodnu kuću u muzej
Kada je u pitanju odnos grada i država kojoj Avdo Međedović pripada, mislim da se tu svakako nismo proslavili, posebno ne država Crna Gora.
Iako su napravljeni neki određeni pomaci (okrugli stolovi, postavljanje biste u parku, štampanje njegovih izabranih djela), mislim da ni izbliza nismo valorizovali njegovo djelo.
Ne bi bilo zgoreg da jednog dana njegova rodna kuća na Obrovu bude pretvorena u muzej. Ako ni zbog čega drugog onda bar zbog toga što nam je Avdo kroz epske pjesme ostavio sliku tog viteškog doba, tog svijeta surovih ali striktnih pravila, koja se poštuju pa makar zato otišla i glava sa ramena.
Ne prizivam to doba naravno, ali pozivam da nešto uradimo po ovom pitanju kao svako racionalno i civilizovano društvo.
Kako toga još nema na vidiku, onda nam ostaje ona Avdova:
Prva riječ: Bože nam pomozi!
Druga riječ: Hoće ako Bog da.
Moj dodatak bi bio: Iako nismo zaslužili.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
