Piše: Selma Husović
Medijsko izvještavanje značajno utiče na ljudsku svakodnevicu. Svakako da je veoma korisno, međutim, onoliko koliko je kosrisno ništa manje neće biti štetno ukoliko prioriteti medijskih uposlenika budu isključivo želja za dodatnom pažnjom i uvećanom zaradom. Medijski sadržaji koji za cilj imaju huškačko izvještavanje vrlo često ugrožavaju grupe ili pojedinaca, koji nerijetko postaju žrtve medijskog linča, što je posebno primjetno u online medijima. Tu su naravno i komentari publike, koji vrlo često budu “ulje za rasplamsavanje vatre”.
Ova pojava posebno je primjetna u slučajevima krivičnih djela, gdje potencijalni krivac, postaje krivac bez izrečene presude. Takođe, vrlo česta pojava su slučajevi kada se izvještava o marginalizovanim grupama, kršeći prava na privatnost maloljetnika/ca, žrtava nasilja i tragičnih slučajeva. Sve gore navedeno izbjegavaće jedino mediji koji se bave profesionalnim izvještavanjem, kojima je medijska, novinarska etika prioritet nad prioritetima.
Gdje je ključni problem kada je medijsko izvještavanje u pitanju?
„Treba da razumijemo da svjedočimo velikim promjenama u tehnološko smislu koje su promijenile rad u redakcijama, navike publike i način zarade, odnosno medijsku ekonomiju. Velika većina građana danas dominantno za izvore vijesti koristi onlajn medije, društvene mreže i druge onlajn platforme. Istraživanja ukazuju da to ne znači da publika vjeruje tim izvorima. Naprotiv. Iako sve više vremena provodimo na društvenm mrežama, povjerenje publike u vijesti koje distribuiraju društvene mreže je nisko. Publika je zabrinuta zbog poplave dezinformacija i još više zbog toga što se nepouzdane vijesti šire od onih od kojih se očekuje više odgovornosnti-političara, zvaničnika, medija. S pojavom Interneta, novih medija, tehnoloških platforni, društvenih mreža kreiran je informacioni nered u kome je važna dopadljivost sadržaja i ono što potvrđuje naše ubjeđenje, a ne istina.
Stvorena je nova medijska ekononomija koja afirmiše emocionalni ili afektivni odnos prema svijetu, a ne saznajni. Do prije deceniju, mediji su tradicionalno funkcionisali na osnovu profesionalnih pravila, etičkih normi i društvenog ugovora izmedju profesije i društva da će se pridržavati odredjenih standarda. U osnovi je bilo povjerenje u medije. Mi živimo u informacionom haosu i povjerenje u medije je podriveno, a to znači da su mediji sve manje proizvodjači znanja koji nam pomažu da se snadjemo u životu. Sve manje su prostor za dijalog, a ne rijetko su prostor koji podstrekava društvene podjele služeći tako kao propagandni pogonrazličitim centarima moći” objašnjava Olivera Nikolić direktorica Instituta za medije CG za portal Pazisad.
Globalni trendovi ne zaobilaze ni Crnu Goru, a kako ona navodi, činjenica da je crnogorsko tržište malo, te da se mediji suočavaju sa problemom održivosti, da novinari/ke rade pod velikim pritiskom i diktatom tržišta, vlasnika, centara moći, da ih je sve manje u redakcijama, profesija sve nepopularnija, a socio-ekonomski status novinara/ki sve lošiji.
“U takvom koktelu razloga neminovno opadaju i profesionalni standardi, pa je novinarima/kama sve teže da ispunjavaju osnovnu misiju-čuvara javnog intersa” smatra Nikolić.
Ipak, postavljaju se i pitanja kako u vremenu brzih informacija i čeznjom čitalaca i gledaoca za “crnim” temama, ostati dosljedan standardima profesionalizma, koji neće proizvoditi štetne posljedice za društvo,
pojedince/ke. Hoće li sankcionisanje medijskih radnika ublaziti, barem i u najmanjoj mjeri gore navedenu situaciju i kako publika može uticati na kreiranje medijskih sadržaja?
“Prva linija odbrane etičnosti su novinari/ke i njihove redakcije. Oni su obavezni da poštuju Kodeks novinara/ki Crne Gore, zakone i međunarodne standarde. Malo će se koji novinar/ka ogriješiti o profesionalnu etiku ako se drži principa tačnosti, provjerljivosti informacija, humanosti, pravičnsti.
To se zove samoregulacija i mediji s integritetom promovišu i njeguju ove principe i nastoje da ih razviju kroz svoja interna pravila i praksu. Na žalost, sve je manji broj medija u Crnoj Gori koji imaju razvijene procedure i principe za, recimo, izvještavanje u kriznim situacijama, kod masovnih ubistava, kakav je slučaj bio nedavno na Cetinju i sl. Takve smjernice su poželjan orjentir novinarima/kama kada se srijeću sa etičkim izazovima, a oni su svakodnevni. Malo je medija i novinara/ki koji su spremni da javno priznaju greške, koje su neminovnost u poslu i da se zbog toga izvinu javnosti. Na žalost, mi u Crnoj Gori nemamo široko prihvaćeno kolektivno samoregulatorno tijelo koje bi, bilo druga linija odbrane profesije i imalo ulogu korektiva unutar profesija , čije bi odluke prihvatala većina medija.
U Crnoj Gori ne možemo govoriti o medijskoj zajednici, već o podiljenim medijskim grupacijama. U takvom ambijentu teško je okupiti se oko zajedničkih principa i mijenjati stvari na bolje. Umjesto sankcija i reaktivnog pristupa, pristalica sam proaktivnog pristupa, a to znači poštovanje Kodeska i zakona, poboljšanje ambijenta i uslova za rad, jačanja samoregulacije, veće zaštita I bezbjenosti novinara (svjedoci smo velikog broja napada na novinara/ke u Crnoj Gori poslednjih godina), poboljšanja ekonomskog položaja novinara/ki, jačanja uredničkog kadra, transparentosti vlasništva i drugo. Sankcije vode u cenzuru i autocenzuru, što guši medijske slobode” kaže Nikolić.
Publiku koja će uticati na sadržaje medija moramo sami stvarati. Nikolić smatra da čitaoci kroz komentare u online medijima mogu dati veliki doprinos.
“Poželjno je da publika utiče u kreiranju medijskog sadržaja i da ima proaktivan odnos, ali takvu pubiku treba stvarati. Mogućnost za taj uticaj u onlajn medijima data je kroz komentare čitalaca/teljki, ali je, najčešće reaktivan. Mediji pravilima komentarisanja određuju granice i nastoje da uklanjaju neprimjerene i nezakonite sadržaje, ali ne ulaze u interakciju sa publikom i ne motivišu ih da kandiduju ideje, teme i sl. To se pravda nedostatkom sredstava i malim brojem novinara u redakcijama, što jeste dio problema. Publici ostaju na raspolaganju mehanzmi žalbe i prigovora redakcijama, što jeste način da publika traži od medija da budu bolji i pokrivaju teme od javnog značaja na profesionalan način. I tu je odgovornost medija i medijskih organizacija da edukuju publiku I upute ih na te mehanizme. Da bi publika imala svijest o važnosti medija, medijskih sloboda, te kritički čitala medijske sadržaje neophodno je kontinuirano edukovati kroz medijsku pismenost. Samo osviješćeni čitalac koji u poplavi informacija razlikuje bitno od nebitnog, činjenice od komentara, reklamu i propagandu od vijesti, dezinformaciju od informacije, može donositi dobre odluke za svoj život i znati kome vjerovati”, zakuljučuje ona.
Profit ispred profesionalizma
Kako mladi gledaju na dezinformacije, posebno budući medijski uposlenici pitali smo sa Alminom Ciguljin, buduću magistricu novinarstva. Ono što ona naglašava je da nije problem u edukaciji, jer se tokom obrazovanja stalno govori o etici, tačnije njenom poštovanju.
„Novinarstvo samo po sebi podrazumjeva tačnost i služenje javnom dobru. Bez (tačnih) informafija ljudi ne mogu donositi ispravne odluke. Ipak, u digitalnom dobuprezasićenosti informacijama, skepticizam prema novinarima je u porastu. Nekada se čini da bi tako trebalo i biti, pošto istraživanja pokazuju da čak 69% online priča sadrži greške, uglavnom zbog korištenja sekundarnih umjesto primarnih izvora. Nažalost, u pitanju nije čak ni zdrav skepticizam, već samo posvećenost eho sobama. Online novinarstvo nije “niži” vid novinarstva, ovakva dostupnost informacijama je istorijski neviđena i u teoriji bi trebalo da tvori savršeno demokratsko društvo. Realnost je, naravno, drugačija od teorije.
Uslijed ekstremne korporativizacije novinarske profesije koja donosi hitnost zarad efikasnosti (i samim timuvećanog profita) izvori se ne provjeravaju temeljno i priče se senzacionalizuju, a objektivnost nestaje. Ograničena je i objektivnost novinara zbog snažnog uticaja oglašivača na medije, a alati za manipulaciju
kao što je photoshop i cenzura se obilno koriste. Emotivna manipulacija takođe ne zaostaje, dokazano je da priče koje izazivaju najjače emocije (poput bijesa) najbolje “prolaze”. Posljedice digitalnog novinarsta su posebno pogubne zbog slabe regulacije online medija od strane odgovornih ustanova. Tako društveni mediji postaju plodna zemlja za širenje lažnih vijesti. Bilo bi pogrešno reći da krivica leži isključivo u autorstvu. Ovakve vijesti se “prodaju” jer “kupci” postoje, zakon ponude i potražnje je očigledan. Slaba medijska pismenost dozvoljava ovakav razvoj događaja, te bi najbolje rješenje, pored bolje regulacije online medija, bio aktivan rad na kolektivnoj svijesti“, smatra Ciguljin.
Pravila offline medija, treba da važe i u online medijima
Kada su novinari/ke u pitanju, posebno oni koji zbog opisa posla, svakodnevno prate dešavanja u online medijima, mišljenja su da naša država zaostaje za regulacijom i implementacijom zakona, posebno u digitalnim medijima.
“Regulacija ili implementacija domaćih zakona zaostaje za tehnologijom. Ipak, treba imati na umu da ono što je nelegalno u offline medijima, trebalo bi se odnositi i na online medije. U savremenom svijetu intelektualno vlasništvo je ugroženo više nego ikada prije. Brzi razvoj i uticaj interneta sa sobom je uz brojne prednosti donio i nedostatke, a jedan od njih jeste i kršenje etike u online prostoru. U današnje vrijeme svako može da pokrene svoj blog, facebook, instagram stranicu, pa čak i web portal bez obzira na to da li je usvojio temeljna etička načela. U online novinarstvu to je problem većih razmjera, a mnogo je onih koji se ne bave profesionalno tim poslom, već krajnje amaterski i bez skrupula. Jedno je jasno, etika se krši svakodnevno i za to niko ne odgovara. Jedan od gorućih problema jeste krađa tuđeg sadržaja jer svako sebi daje za pravo da po principu “copy-paste” prenosi tuđi rad bez navođenja i linkovanja izvora informacije.
U ovoj velikoj i nepreglednoj internetskoj džungli svi grabe i uzimaju ono što im se učini za zgodno i potrebno, pritom ne uzimajući u obzir da svaki piksel fotografije ili svaka preuzeta rečenica iz teksta već ima svoga vlasnika, koji je “utrošio” svoje vrijeme, koristio svoju ili tehniku medijske kuće u kojoj radi, da određene informacije plasira u etar”, navodi urednica portala RTV Rožaje, Irma Ramčilović.
Ona smatra da bi problem neetičnosti mogao biti i zbog brzine prenosa informacija, kada se o svemu misli osim o provjeri tačnosti događaja.
“U današnje vrijeme novinarstvo je izgubilo svoj pravi smisao jer se sve svodi na trku ko će prije prenijeti vijest a pritom se ne poštuju pravila struke, već se služi beskrupuloznim metodama. Novinarstvo je danas biznis i popularnost– primarni su zarada i “online prepoznatljivost”, a pritom je manje važno kako se do toga dolazi.
Ne treba generalizovati svakako, ali pojedini novinari su izgubili prave novinarske i istraživačke vrijednosti a unaprijedili sposobnosti kopiranja i krađe tuđeg sadržaja ispod kojeg ponosno potpisuju svoje ime. Dovoljno je prekopirati jednu rečenicu iz tuđeg teksta da bi taj čin ušao u domen krađe intelektualnog vlasništva.
Da bi se problem riješio, neophodno je kolektivno djelovanje, na pojedinca je lako uticati, ali kako uticati na grupe. Čak iako jedan medij odbija da objavljuje informacije koje nijesu u skladu sa etičkom formom, biće ih na desetine drugih koji će bez ustručavanja kliknuti „objavi“ dugme i samim tim potisnuće neke važne, društveno korisne teme. Stoga, zaključak ove priče je da odgovornost onoga koji šalje informaciju nije ništa veća od onoga koji je prihvata i onda dijeli sa svojim prijateljima na drustvenim mrežama. Neetičnih tema će biti sve dok ima čitalaca”, kaže ona za kraj.
Tekst je nastao u okviru projekta “ NOH8” koji sprovodi Forum za razvoj demokratije (FORD). Projekat je finansiran kroz program Reporting Diversity Network 2.0 koji finansira EU. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Evropske unije.
