Kad bečka filharmonija, u decentnoj zgradi bečke opere, izvodi tradicionalni novogodišnji koncert, čitav austrijski politički establišment bude prisutan. Za njih je prisustvo na koncertu stvar kulture i nacionalnog ponosa. Tako je u prosvijećenoj Evropi. Nažalost, mi smo ”ponosni balkanci”, sa akcentom na balkanci. Ovaj uvod je samo podsjetnik na nas i anamo njih. Dakle, povod za ovo pisanje je nedavno održani koncert, odnosno, autorsko veče Sulejmana Kujevića u Podgorici, na kojem je publika imala zadovoljstvo da uživa u dvanaest ilahija i kasida. Molim, lijepo je bilo. Povod za ovo pisanje je odsustvo političke i kulturne elite Bošnjačkog naroda u Crnoj Gori.
U startu da se ispravim, bila su dva visokorangirana političara iz bošnjačkog nacionalnog korpusa, svaka čast momci, tako se, izmedju ostalog, pokazuje istinska utemeljenost, prosvijećenost, odgovornost i lični odnos prema kulturi svog naroda i kulturi uopšte. Problem je, da ponovim, odsustvo predstavnika partija, stranaka i pokreta koji na izborima beru glasove sa široke poljane bošnjačkog etnosa. Razumijem da je to politika ali ne razumijem kako ti ljudi ne shvataju značaj kulture. Da podsjetim, kultura je alter ego svakog naroda na svijetu. Svi narodi svijeta su jako ponosni na svoju kulturu i duhovni identitet, pa tako i bošnjacki narod. Opet da podsjetim, identitet jednog naroda se sastoji iz više elemenata, između ostalog, to su jezik, religija, običaji, tradicija, duh, kultura i kolektivno sjećanje, tako piše u knjigama a kad malo bolje razmislim tako je i u životu.
Dakle, političara nije bilo, na, za naš identitet važnom koncertu. Odgovor na pitanje zašto je to uopšte važno ili zašto im nije važno je prost, kultura nije u sferi njihovog interesovanja, nažalost. Da pokušam da pojasnim odnos između kulture i politike je kompleksan i slojevit, njihova povezanost leži u činjenici da politika apsolutno ili skoro apsolutno utiče na kulturu, naročito na planu formiranja i učvršćivanja identiteta i kulturne baštine jednog naroda, u ovom slučaju bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. Nemojmo se zavaravati, mi definitivno nismo izgrađeni i definisani kao narod, upravo zato što nam za to nedostaje pogonsko gorivo, a to je siguran sam, kultura u najširem smislu te riječi. Ovdje dolazimo do, skoro pa, odgovora zašto su političari uopšte važni? Naime, političari su ti koji kreiraju politiku u svakoj državi svijeta, između ostalog i politiku u sferi kulture i njihovo odsustvo sa ovog ili sličnog koncerta stvaraocima šalje lošu poruku, kolokvijalno rečeno, nije im to baš toliko važno. Varaju se, itekako je važno, možda i najvažnije za promovisanje takvih vrijednosti, naročito ako je taj narod „manjinski“ kao što je bošnjacki u Crnoj Gori. Desetak (neopravdano odsutnih) „pikova“ iz reda bošnjačkog naroda koji beru glasove sa već pomenute bošnjačke poljane (mislim na glasačko tijelo) i krovne institucije, Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, za takav, ignorantski odnos prema kulturi prosto nemaju opravdanje.
Stavovi iznijetu u ovom tekstu su lični stavovi autora i moguće da ne odražavaju stavove RTR-a.
Zećo Zlatko Tutić
