Rožajska djeca

Piše: Zlatko Zećo Tutić

Ovo je priča o nama kad smo bili djeca, takodje je i priča o današnjoj djeci.

Povod za ovo pisanje je moje, skoro pa obavezno, ispijanje makijata u „akšamski sahat“ u Tajsonu.
Tada se čaršija nekako umiri, skoro pa da nikog nema po trgu.

Odjednom, sa suprotne strane stakla, galama i graja desetak dječaka koji, očigledno, raspravljaju o nečemu njima jako važnom. Kada je stigao još jedan dječak zalizane kose sa knjigom A-4 formata nastala je tišina.

Zalizani sjeda u vrh stola i teatralno baca tu šarenu knjigu na sto. Milijardu damara, dvadesetak očiju i desetak glavica su uperene u tu šarenu knjigu i čekaju da je zalizani otvori.

Kada sam vidio da je to Paninijev album sa samolepljivim sličicama fudbalera i reprezentacija koje će igrati na SP u Kataru krajem ove godine, ošinulo me sjećanje na sopstveno djetinjstvo u kojem su važno mjesto zauzimali albumi sa sličicama koje smo skupljali 70-tih godina prošlog vijeka. Kupovali smo ih u jedine dvije trafike koje su imale u gradu.U trafikama su radile Ema Ganić, Milijana Marković ,Halida Sutović i Gina Dobričanin.

Pamtim 1970. i album sa sličicama automobila koji su nam izgledali kao svemirski brodovi, potpuno nepoznate marke. Tada su se po Rožajama mogle sresti malobrojne Volge, Moskviči i Lade. Dobro se sjećam, mislim da je to bilo 1972. godina, kada smo skupljali sličice životinjsko carstvo, a posebno pamtim sličicu broj 288, koju nije imao niko.

Na sličici je bila nekakva ptica, morski kormoran se zvala, mislim da smo svi zapamtili taj naziv. Vrhunac euforije je bila 1974. godina kada smo skupljali sličice fudbalera koji će igrati na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Što bi rekao Šofranac “sigurno se sjećate, kada je Jugoslavija na otvaranju prvenstva igrala 0:0 protiv Brazila bez Pelea i kada je naša reprezentacija pobijedila Zair sa 9:0 a ispala od Zapadne Njemačke rezultatom 2:0 ( golove su nam dali Brajtner i Gerd Miler).

Panini je i tad primijenio isti štos kao i sa kormoranom, samo što je ovaj put to bio fudbaler Argentine, Ajala koji i nije bio neki igrač. Za toga Ajalu smo bili spremni Rožaje da prevrnemo, ali džaba, niko ga nije imao. Pamtim tu sekiraciju i svoje prve trgovačke transakcije (trampa duplih sličica za one koje nam nedostaju ).

Na najrožajskijem mjestu u gradu ispred današnjeg Tajsona bila je otvorena svojevrsna ,,berza,, gdje smo razmjenjivali sličice. Berza ko svaka berza, ima svoja pravila, pa su neke sličice vrijedele glava za glavu, a neke bogami i deset za jednu, pamtim istu takvu galamu, tada dječaka, a sada sredovječnih, zašlih u godine, bezvoljnih, generacijski zapuštenih ljudi sa ozbiljnim JMBG-om.

Da ne zaboravim, postojao je i alternativni način dobijanja sličica, ćakali smo se (kockali), igralo se pola/cela i šarena/bela i naravno tapke, ta berza je bila na staroj pijaci gdje su imali uglačani betonski bankovi gdje su se stariji momci ćakali sa petobankom, ko je otkliza bliže ivici banka nosi pare, to ćakanje smo zvali Cuka Vujicina, u slučaju nekog spora problem se rešavao fer tučom na školskom dvorištu.

Da mi se ne bi spočitala rodna nesenzitivnost pomenut ću da su i tadašnje djevojčice imale sličnih problema, naime, svaka od djevojaka je imala kutiju od bombonjere u kojoj su se skupljale papirne salvete različitih boja ,oblika i natpisa.Takodje su imale i spomenare koji su se sastojali od dvadesetak pitanja tipa omiljeni nastavnik, omiljena boja i pitanje svih pitanja ,,ime simpatije“, trebalo je bajo moj imati petlju pa napisat prvo slovo imena simpatije.

Ko ne shvata značaj sličica, salveta i spomenara taj ne razunije duh tog vremena.
Ovaj „ ozbiljniji„ dio kazivanja nazvao bih „istorija budućnosti“.

Dakle, prva petina 21. vijeka je potrošena, obilježila je, za ovu priču , važna činjenica –zavisnost o mobilnim telefonima, naročito djece i omladine. Citirat ću samog sebe ,,današnjoj djeci su očevi Samsung ili Ajfon a majka im je Koka Kola.”

Ponašanje dječaka sa početka priče mi daje za pravo da vjerujem da ima načina da se ublaži realna prijetnja od pošasti zvana digitalna demencija koja će, siguran sam, biti bolest 21. vijeka. Olovke, sveske i knjige će nestati, tj. sve manje i manje će trebati i djeci i odraslima. Fenomen digitalne demencije će biti veliki problem koji nauka neće biti u stanju da adekvatno riješi, jer što je više pametnih telefona, to je manje pameti u našem mozgu. Bojim se da će ljudi sve manje i manje verbalno komunicirati.

Komunikacija će se obavljati preko smart telefona koji već sada imaju sve reference za takvo što, čak i aplikacije za pokazivanje emocija.

Dakle, zavisit ćemo od telefona, što će za posljedicu imati atrofiju i smanjenje kognitivnih funkcija mozga . Bojim se da će se više ćutati i pisati nego razgovarati. Korona nas je načela i učinila socijalno disfunkcionalnim, skoro kao zombije distopijskog tipa.

Već se ustalila praksa čestitanja rodjendana, praznika (vjerskih i svetovnih) nazdravljanja glave i saučešća, uz adekvatan emotikon. Prvu, smart petinu 21.vijeka smo vidjeli, bojim se da ostale četiri nismo u stanju ni da zamislimo.

Zalizani i ekipa žive djetinjstvo nesvjesni da im je to najsrećniji dio života. Budući da žive u malom gradu koji se kao i svaki mali grad pretvara u starački dom (krtina odlazi a kosti ostaju da tihuju) njihovu budućnost vidim negdje u inostranstvu. Volio bih da nisam u pravu. U ovoj krtina/kosti jednačini kosti gube i ostaju ovdje da budu „čuvari adresa“.

Znam da nas današnja omladina gleda kao oštećenu robu, ono kao iskorišćene plastične čaše od jogurta ili neku polomljenu ambalažu,  to je oduvijek tako. Takođe znam da će ova, naizgled trivijalna priča, kod starijih izazvati sjetu i kiselkast osmjeh.

Možda je ovo priča o jednoj džaba napisanoj priči, ali sam siguran da nas ima još sa retrogradnom amnezijom te da će ona poslužiti kao podsjetnik i opomena.