Kada je prije više od deset godina ostao bez posla u beranskoj ciglani, jedan od radnika, četrdesetgodišnji Z.K., izvršio je samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne bijede u kojoj se našao.
On je samo mjesec prije toga javno, putem medija, ponudio na prodaju bubreg, ali niko njegov vapaj nije ozbiljno shvatio.
Mediji su tada zabilježili njegovu izjavu da je svjestan šta čini, ali to je njegov jedini izbor, a da oni koji su njega i njegove kolege doveli u takav položaj, treba da se stide.
Bivši sindikalni lider ciglane, koja je nakon privatizacije porušena, Veselin Radičević, ni danas, poslije toliko godina, ne krije ogorčenje, ubijeđen da je to jedini razlog zbog kojeg je njegov drug podigao ruku na sebe.
„Nikada to ne bi uradio da nije bio u teškoj materijalnoj situaciji. Nije vidio izlaz. To je bio sindrom. Tih godina je još pet rednika tadašnjeg rudnika uglja u stečaju izvršilo samoubistvo. Takva je bila naša tranzicija“, prisjeća se Radičević.
On kaže da od skoro šezdeset stalno zaposlenih radnika prije privatizacije, stečaja i rušenja fabrike, još njih deset danas nije među živima.
„Nekoliko njih je uspjelo da se penzioniše. Jedan se zaposlio u rudniku, doživio nesreću u jami i ostao invalid. Svi ostali su danas u jako teškoj situaciji i izrazito narušenog zdravlja“, priča Radičević.
Samoubistvo Z.K. skoro da je već zaboravljena priča, kao što pada u zaborav i priča o privatizaciji i rušenju jedine fabrike opekarskih proizvoda u Crnoj Gori.
Beransku ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice, vlasnika Petra Đurišića.
Ovaj čovjek poslije dvije godine odlučio je da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.
Sva njegova obećanja ostala su mrtvo slovo na papiru, i završila se uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada. Poslije svega, ciglana je nakon dvadesetak neuspješnih licitacija, za 235 hiljada eura prodata novim vlasnicima koji očigledno nemaju namjeru da grade novu fabriku.
“Samo šljunak koji je ostao na placu bio je vrijedan šezdeset hiljada eura, ili bager dvjesta četrdeset hiljada. Šta je za zemljištem? Koliko je na toj lokaciji vrijedno pet hektara”, pita Radičević.
On podsjeća da je tokom stečaja prodat veliki dio imovine, mašina i opreme, što, kako smatra, nije smjelo da se radi.
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je ranije sačinila izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ciglana i još neke fabrike u ovom gradu, dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća.
“Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, naveo je MANS.
Bivši sindikalni lider ciglane Veselin Radičević pojašnjava na slučaju ciglane da je i nakon rušenja, ostala velika imovina, jedan dio objekata i zemljište.
Iz ciglane su prije, kako kaže, toga izneseni dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu.
Bivši sindikalni lider kaže kako do danas nema odgovor na neka elementrana pitanja.
“Zašto je fabrika srušena? Najbliži sam uvjerenju da je to učinio moćni uvoznički lobi. To je bila jedina fabrika opekarskih proizvoda u Crnoj Gori, a Crna Gora danas uvozi godišnje opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura”, priča Radičević.
On kaže kako je beranska ciglana bila mala fabrika, na sjeveru koji nikoga ne interesuje, tako da je sve prošlo nezapaženo.
“Malu fabriku je bilo lako žrtvovati”, konstatuje Radičević.
Prema njegovim riječima neshvatljivo je bilo da se jedna fabrika koja je bila procijenjena na milion i po eura, proda za 220.000 eura.
“Da vam slikovito dočaram kakav je to apsurd, reći ću vam da smo kao investiranje kupili bager gusjeničar “kamacu” koji je koštao 240.000 eura. Bager nije nikada stigao u fabriku već smo iznajmljivali mehanizaciju. Čuo sam da su ga posljednji kupci imovine kompanije jedva izvukli iz ruku prvog vlasnika”, kaže Radičević.
Nekadašnji sindikalni lider podsjeća da su se tokom proteklih godina više puta obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedinaca za uništavanje ciglane.
“Za dvanaest godina, od kada smo podnijeli prijave, niko nije ništa uradio. Pozvali smo odavno i specijalnog tužioca da ovaj slučaj uzme u razmatranje, ali ništa ni od toga”, kaže Radičević.
Bivši sindikalni lider ove fabrike objašnjava da nije samo ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama, koja danas izgleda kao da je preko nje prošao cunami.
Država Crna Gora i grad Berane ostali su bez jedine fabrike opekarskih proizvoda, a da niko zbog toga nikada nije odogovarao.
Samo još jedna novinska fotografija, nastala mjesec – dva prije rušenja, svjedoči o tome da je na goloj ledini, zarasloj u šiblje, nekada bila fabrika.
___
RTCG
