Nije tako davno bilo kada je svaki sokak u Rožajama i okolnim selima imao jedinstvenu atrakciju.
Bila je to, bezazlena, dječja razonoda na sniježnim stazama, na sankama našeg djetinjstva.
Negdje su ih zvali šedrnje, negdje sličuge, a u Rožajama to su bile saonice ili superiornija verzija – bob.
Svako od nas, starijih, se sjeća, koliko smo preturali po avliji, potkrovlju, štali ili pojati ne bi li ih pronašli.
Ako nisu bile tu, tražile su se daske od kojih bi napravili saonice ili bob.
Bio je to jedinstven rekvizit, bez kojeg je zima u našim krajevima bila nezamisliva.
Saonice su nam pružale mogućnost da upotpunimo uživanje u zimskom raspustu.
Ovogodišnji je protekao bez te razonode, makar u dijelu Rožaja gdje je to bio izvjestan zimski sadržaj.
Da li se sjećate, stariji sugrađani, utrkivanja čije saonice idu brže? A tek bob, kao jedinstven rezultat dječje mašte u Rožajama? Cilj je bio, biti što brži. Čiji bi bob najduže ostao na stazi, taj bi bio pobjednik nezvaničnog takmičenja.
I uistinu brda i doline, strane i kosine, zaleđene puteve “okupirali” bi dječaci i djevojčice iz ” našeg sokaka” i izgubili bi osjećaj za vrijeme.
Zamislite šta bi značilo biti na snijegu od jutra do mraka. To je bilo moguće, zahvaljujući rekvizitu koji smo zvali saonice ili bob (to su bile povezane saonice, čija je klizna površina bila obložena “potkovicom sa lancom i volanom”).
Ove zime, kao da se nešto promijenilo. Saonice padaju u zaborav. Nema više zimskih radosti. Nema cjelodnevnog tumaranja po sokacima.
Nismo više ni izmoreni u vlažnoj odjeći, nerijetko poderani u gumenim čizmama – ” piroćankama”.
Nema više ni raporta kod roditelja. Nekako, tiho, ali izgleda za sva vremena, saonice i bob otpremljeni su u zaborav.
Rešad Kalač
