Piše: Munevera Sutović
Nedugo nakon što je majka umrla dobila sam poziv iz suda. Kazali su da je u pitanju ostavinski postupak. U njenom slučaju stvar je bila jednostavna, prosta. Brzo sam kazala da majka nije posjedovala nikakvu imovinu. A onda mi je sopstveni odgovor zazvečao u glavi. Samoj sebi sam naglas ponovila da majka nije posjedovala ništa! Majka nije posjedovala ništa! Ni u mjestu gdje se rodila a ni poslije u mjestu gdje je umrla.
Da su me kojim slučajem pitali da li je moja majka radila, onda moj odgovor ne bi bio tako brz.
Kazala bih da je još kao djevojčica prodavala jabuke na pijaci. Sa bratom bi natovarila konja i zatim tako od sela do gradske pijace. Ponekad bi je u povratku privuklo kakvo parče šampite iz gradske slastičare pa bi dio od zarađenog pazara utrošila na slatki kolač a onda bi nakon pojedenog žalila za utrošenim novcem.
Kasnije kao djevojka radila je u bjelopoljskoj fabrici obuće. A onda se i udala. I tada počinje njen radni vijek u kom je radila sve i svašta pa ipak nikada nije stekla imovinu koja bi bila njena. A bila je pčelar, po potrebi zidar, onda trgovac voćem i povrćem što je zahtijevalo duge sate vožnje noću zbog nabavke robe i prodaje od grada do grada, zatim je radila u prodavnici.
Sa ocem je sazidala još jedan stan čiji vlasnik također nije ona.
Uz sve to radila je još hiljadu stvari koje otac nikada nije radio sam već uvijek sa njom. Pa ako je trebalo zakucati ekser ona je dodala čekić, ako je trebalo zamotati sijalicu ona je dodala sijalicu, ako je trebalo pokupiti sijeno ona je kupila sijeno i između iznosila ručak na livadu …
A ono supuga i majka… Da li se to uopšte računa ako se već ne računa uvećanje imovine kojem je doprinijela, ako ne u većoj, onda u istoj mjeri sa ocem.
Da se majka kojim nesrećnim slučajem razvela, ne znam da li bi otac dozvolio da uzme ono što je njeno. Ne znam ni da li bi je rado primili tamo odakle se udala, tamo gdje je sve poklonila bratu. Znam samo da majka u trenutku smrti ništa od imovine nije posjedovala iako je životni vijek provela radeći.
Poznajem žene koje po razvodu napuštaju kuću i žive u iznajmljenom stanu iako su njihova ulaganja za vrijeme braka bila ista kao i muževljeva. A tim ženama je već pedeset ili čak više.
Poznajem ženu čiji je muž svu imovinu “poklonio” rođaku. Pa kako bi onda on, koji ne posjeduje ništa, mogao vratiti svojoj bivšoj saputnici trideset godina njenog rada …
Poznajem i djevojke koje su po razvodu izbačene iz roditeljske kuće jer se opiru kontroli i pravilu o ponašanju koje ih svodi na obične služavke.
Poznajem i one koje su se otrgle vjekovnom ispiranju mozga pa su od braće “otele” dio imovine koja im po svim božjim i ljudskim zakonima pripada ali su izgubile brata. Brat se odriče takve “zle prokletinje” a nerijetko i majka, i to uvijek više nego otac.
Poznajem brata koji pita: Kako ćeš halalit sebi kad staneš pred Allahom pa budeš pitana zato što si pogazila riječ roditelja i podijelila nepodijeljeno?
I što je najgore, poznajem mnogo žena koje ponosno iznose stav da od brata ništa “otele” ne bi.
Vjerovatno misle da će tako zaslužiti bratovljevu vječnu ljubav koja se rasprši u milion djelova ako joj kojim nesrećnim slučajem ponovo zatreba roditeljski krov.
Ali kako bih mogla da ih krivim kad one samo udovoljavaju onome čemu se uče od rođenja.
Znam da su žene poput lista na vjetru pa ako vjetar dune ne znaju da li će sjutra imati krov nad glavom.
Jedina garancija da im se to ne desi jeste da sažive sa žrtvom kakve jesu i da ćute.
To se moglo desiti i mojoj majci da se kojim nesrećnim slučajem razvela a ne umrla. Jer moja majka u trenutku smrti nije posjedovala ništa.
