Prve Zimske olimpijske igre održane u jednoj socijalističkoj zemlji i jugoistočnoj Evropi bile su u Sarajevu 1984. godine. Svečana ceremonija otvaranja XIV Zimskih olimpijskih igara održana je 8. februara na stadionu Koševo, a čast da upali olimpijski plamen, koji je goreo do 19. februara i obasjavao Sarajevo, pripala je klizačici Sandi Dubravčić. 49 zemalja je učestvovalo na ovim igrama, a sportisti su imali priliku da se oprobaju u disciplinama: alpsko skijanje, bob, sankanje, hokej na ledu, umjetničko klizanje, biatlon, nordijsko klijanje i ski skokovi.
Ove igre su bile posebne i za Rožaje, jer je naš sugrađanin i član tadašnje Bob reprezentacije Jugoslavije (SFRJ), Rasim Hadžić bio među olimpijcima, te su rožajci sa nestrpljenjem čekali dnevnik u 19:30, ali i dnevnu štampu da bi saznali o uspjesima njegovog tima.
Od Olimpijskih igara u Sarajevu, ovog mjeseca se navršava 40 godina, a u intervju za portal Radio televizije Rožaje, Hadžić se rado priseća tog velikog događaja, koji svaki sportista negdje u podsvijesti priželjkuje.
Šta je prethodilo Vašem učešću na OI u Sarajevu I ko su bili drugi članovi Bob reprezentacije Jugoslavije?
Bio sam stalni član Bob reprezentacije Jugoslavije u period 1981 – 1984. godine i učesnik Međunarodnih takmičenja kao što su, Svjetsko prvenstvo u Cortini D ampezzo (ITA) 1981.godine, Renen Cup u Rumuniji 1982.godine, te prvenstvo Evrope u Sarajevu 1983.godine. Na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu nastupile su dvije od tri posade državne reprezentacije u disciplini boba četvorosjeda. Moja posada je bila rezerva i nije nastupila.
Svi članovi bob reprezentacije su u to vrijeme već bili aktivni u različitim sportovima, kao što su borilački sportovi, atletika, odbojka i zimski sportovi. Većinom smo bili studenti Fakulteta za fizičku kulturu Univerziteta u Sarajevu.
Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili tokom priprema i takmičenja?
Nakon zvaničnog dobijanja organizacije ZOI Sarajevo 84’ od 1978.godine u Atini, intenzivno se radilo na izgradnji infrastrukturnih objekata i borilišta za održavanje igara. Tako je i izgrađena prva bob i sankaška staza na Trebeviću iznad Sarajeva. Uporedo je pravljena i bob reprezentacija Jugoslavije. Selekciju je pošlo prema nezvaničnim informacijama više od 1500 aktivnih sportisata i od nas 12 izabranih sačinjene su 3 posade boba četvorosjeda. Pripreme i takmičenja smo obavljali na bob stazama zimskih centara širom Evrope, kao što su: Istočna i zapadna Njemačka, Italija, Švajcarska, Austrija i Rumunija. Kasnije smo ternirali na svojoj bob stazi u Sarajevu.
Koje je to takmičenje pored ZOI u Sarajevu ostavilo najveći utisak na Vas?
Rado se sjećam Svjetskog prvenstava u Cortini D ampezzo (ITA) 1981.godine, to je bilo moje prvo veliko Međunarodno takmičenje i bio sam debitant. To je za mene bilo nestvarno, istina, imao sam nekog iskusta kao alpski skijaš od ranog djetinjasva, ali tu je bilo po par stotina gledalaca uz staze crnogorskih planina. Ovoga puta je to za mene bila čast i ponos predstavljati svoju zemlju I biti u društvu svjetskih sportista sa svih kontinenata pred očima nekoliko hiljada gladalaca uz stazu i ko zna još koliko putem nacionalnih TV kuća koje su imale direktan prenos svjetskog prvenstva. Moje kolege bobisti i ja smo nesebično dijelili autograme nakon završenih trka. Pitali smo se je li ovo san ili stvarnost.
Kako biste opisati vaš odnos sa ostalim članovima reprezentacije?
U reprezentaciji je tada među nama vladalo iskreno drugarsto i prijateljstvo, znali smo se i ranije sa fakulteta, ali I iz klubova, pored toga puno smo vremena provodili zajedno na pripremama, putovanjima, hotelima, zivjeli smo kao jedna parodica i radovali se zajedničkim uspjesima. Danas smo rasuti po svijetu i vjerujem da se svi rado sjećamo mladosti i sretnih vermena.
Koliko je bilo teško tada održavati ravnotežu između takmičenja i suočavanja s pritiskom javnosti i medija?
Biti dio tima reprezentacije Jugoslavije i predstavljati je na međunarodnoj sportskoj sceni bila je ujedno čast, ali i obaveza, naročito pred domaćom publikom i javnosti. Tada smo bili pod pritiskom javnosti i medija, novinari su često tražili intervjue, uredno smo se odazivali s velikim međusobnim poštovanjem.
Kako su Vas ZOI u Sarajevu oblikovale kao sportistu i osobu?
Biti sportista u jednoj uređenoj državi kao što je bila Jugoslavija, a paralelno se osposobljavati za budući poziv u životu nije bilo lako, jer to zahtijeva puno truda i rada, ali nije bilo ni teško kada se zna cilj i svrha svega toga. Timovi stručnih ljudi trenera, ljekara i drugih logističkih segmenata bili su uz nas. Niko od nas nije dobijao novac niti je imao bilo kakve materijalne koristi od bavljenja sportom, ali smo sticali radne navike, osjećaj odgovornosti i pripadnosti. Sve te osobine i sposobnosti koje smo tada razvijali i usvajali koristili smo dalje u životu i bili korisni članovi zajednica u kojima smo djelovali.
Koja je poruka ili savjet koji biste dali budućim sportistima koji sanjaju o učešću na OI?
Nisam neko ko sebi daje za pravo da dijeli savjete mladim naraštajima, ali za one koji se pitaju, sa ove vremenske distance od 40 godina, reći ću sljedeće: “Imajte svoje snove i slijedite ih, vjerujte u sebe i samo oni koji zele uspjeti u sportu ili bilo kojoj sferi života mogu to ostvariti bez obzira gdje su rođeni i okolnosti u kojima su odrastali. Za one koji slušaju svoje srce,koji su uporni i vrijedno rade ono što vole uspjeh je posljedica sreća i zadovoljstva”, ovom rečenicom Hadžić zaključuje intervju.
Olimpijska pahuljica i Vučko, znak i maskota igara i danas podsjećaju na vrijeme kada je Sarajevo bilo domaćin najvećeg sportskog događaja velikom broju takmičara iz cijelog svijeta, a tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran je istakao da su to bile najbolje organizovane igre do tada.
Novinarka: Lejla Kalač Nurković
