Piše: Zlatko Tutić
Svi smo gledali kultni jugoslovenski film „Ko to tamo peva“, koji je zamišljen kao komedija apsurda, u prevodu komedija koja izaziva kiselkasti osmjeh. Sličan film, u političkom smislu, danas živimo u Crnoj Gori.
Možda malo čudna paralela, ali meni tako izgleda, jer ima puno slučajnih podudarnosti.
Prva i osnovna je da se radnja filma dešava u prepotopskom autobusu firme „Krstić i sin“, dok se drugi dio paralele dešava u Skupštini Crne Gore, koja bi trebala da bude ozbiljna institucija, trebala?
Povod za ovakav doživljaj je rasprava Milović VS Adžić na Ustavnom odboru u kojem sve puca od kravata koje impliciraju da se tu vode ozbiljni razgovori. Kad im se pogleda govor tijela i ,,ubijajući“ pogledi, bjelodano se vidi da bi se to pretvorilo, tradicionalno, u svađu, ali ne smiju od kamera.
Taj politički sukob sa elementima inostranosti izgleda kao kad se jarani posvađaju pa iznose prljavi veš, odnosno, ono što znaju jedan o drugom.
Formalno to je sukob dva različita koncepta iliti ko će biti prvi policajac Crne Gore. Ko za koga tu igra nikad se nece saznati.
Danas, na političkoj sceni Crne Gore ima svega, a najviše glumaca i glamura i patetike i prazne ambalaže i poštenja i eurooptimizma.
Isprazno and suspektno.
Istina, ima tu i finih ljudi, rijetko se javljaju da nešto kažu možda baš zato i izgledaju fino. Ovaj hejterski izliv je rezultat moje urođene odbojnosti prema okolovratnim opasacima i koji imaju dvije funkcije: kao modni detalj i kao gard i nedodirljivost za prosti puk koji ih je na tu deredžu i popeo.
Skupština kao zakonodavna grana vlasti je priča za sebe zato što je puna znanih i neznanih dilova. Koalicija koja vlada će po svojoj šarolikosti ubiti ideju i smisao političkog koaliranja i kohabitacije različitih političkih subjekata.
Prvo iskušenje će biti rekonstrukcija koja će se ubrzo desiti ili se možda neće nikako desiti. Ovaj drugi mogući scenario ,,neće se nikako desiti“ nas vode u politički cirkus.
Za takvo stanje će biti odgovorni svi politički činioci kako kolektivno tako i pojedinačno u smislu da ne posjeduju političku viziju i ideju kako upravljati državom i procesima uopšte.
Politički lideri (koji za sebe misle da su ništa manje nego državnici) odnosno oni koji crtaju magistralne pravce djelovanja imaju konstrukcionu grešku, a to je da u krugu prijatelja i istomišljenika pričaju nacionalističku priču tipa ugroženost i borba za prava svog naroda, a javno „jedva“ čekaju da se ujedine sa Evropom, naravno tu su kriminogene poslovne elite umrežene sa predstavnicima monopola prinude. I na kraju, tu su egzistencionalno zavisne licemjerne kukavice koje sebe vole zvati intelektualcima.
Takvo stanje u državi prosto vapi za povratkom ,,komunizma i renesanse“ koji bi sve to doveo u red, mislim figurativno.
No da se vratim naslovu ove priče, odnosno putnicima autobusa ,,Krstić i sin“ i da od putnika u tom autobusu identifikujem današnju crnogorsku političku elitu.
Vozač autobusa Miško nekako liči na predsjednika koji se sve više i više pita ko Mema za komoru.
Kondukter je „prime minister“, koji bezuspješno pokušava da zavede red u autobusu i usput zaradi koji dinar.
Čiča sa ordenjem koji se diči svojom ratnom biografijom je ,,zakonodavac“ koji se baš primio na funkciju.
Dalje, uloga onoga što pada s mosta i ne može mu se ništa se ubila za zeta rožajskog, iskren da budem čini mi se da on jedino ne glumi. Apsolutno se ne slažem sa njegovom politikom ali ne mogu a da to ne napišem (malo Voltera nije na odmet), dok je pjevač u pokušaju crvena kravata.
Zamalo zaboravih onog tuberana koji samo kuka ali kad treba da se mlate muzičari prvi je da udari je rezervisana za onog što nema fakultet.
Zbunjeni i gladni mladoženja je onaj što ima vjenčani (posjedovni) list su bivši koje nije bilo briga za nevjestu tj. malenu, časnu i poštenu koju bi svi da iskoriste.
Uloga montipajtonovskog lovca kog u filmu stalno izbacuju iz autobusa, je nacrtana za bivše i njihove tradicionalne partnere, koji su krivi za sve i dobro dođu vladajućim za poštapanje.
Oni crnogorski prijašnji su nekako nastupali komesarski, i nek su te sijede glave otišle u istoriju, preskupa cijena je plaćena.
Istina ima pozitivnih pomaka npr. vaterpolista koji je počeo da stvari naziva pravim imenom, bit će toga jos više, siguran sam.
Na kraju je jalova evropska administracija, odnosno ona baba koja samo vozi, ćuti i gleda.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Radio televizije Rožaje
