Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Rebeka Čilović, rođena je 08. jula 1988. godine u Beranama, predstavlja jednu od najmarkantnijih
figura savremene crnogorske književnosti i intelektualne scene. Kao diplomirani pravnik, Čilovićka
ne samo da posjeduje akademsku izoštrenost i disciplinu, već kroz svoje književno stvaralaštvo,
pokazuje jedinstvenu sposobnost da pravne i socijalne norme preispita kroz prizmu poezije i proze.
Njena djela, među kojima se ističu zbirka kratkih priča “Sloboda u slovu“ i zbirka pjesama “Zvonke smelosti“, odišu hrabrošću, introspekcijom i neumornim istraživanjem ljudske psihe, društvenih nepravdi, a posebno položaja i prava žena u društvu. Sa objavljivanjem “Albuma za prognane”, Čilovićka nastavlja svoje duboko zaranjanje u teme izgnanstva, identiteta i kolektivne memorije.
Kroz ovu knjigu, ona ne samo da se uspostavlja kao glas generacije koja se suočava sa izazovima modernog doba, već i kao čuvarka kulture i tradicije koja kroz svoje stvaralaštvo prenosi važne priče i iskustva. Njeno djelo “Album za prognane” dodatno potvrđuje njen značaj i ulogu u savremenoj književnosti kao autorke koja svojim jedinstvenim glasom doprinosi ne samo nacionalnoj već i globalnoj književnoj sceni, osvjetljavajući put ka razumijevanju složenosti ljudskih odnosa i društvenih dinamika. Rebeka se nije zadovoljila samo ulogom posmatrača; njen angažman na književnim manifestacijama kao što su ”Ratkovićeve večeri poezije”, ”Dani bošnjačke književnosti”, i ”Sandžački književni susreti, ” potvrđuju njen aktivni doprinos kulturnom dijalogu i promociji literature. Priznanja poput nagrade “Pjesnici sa Lima o Limu“ i uvrštavanje među istaknutim autorkama Crne Gore, svjedoče o njenom talentu, radu i posvećenosti.
Kao član amaterskog pozorišta u Beranama, Rebeka Čilović istražuje i scenske mogućnosti pripovijedanja, doprinoseći time raznovrsnosti svojih izražajnih sredstava.
Život i stvaranje u Beranama omogućili su joj da ostane duboko ukorijenjena u svojoj zajednici, a opet otvorena prema globalnim temama i izazovima. Uvrštena je u antologiju crnogorske poezije “Odlazak u stihove.”
ŽIVA VODA-POEZIJA PRKOSA
Njena najnovija zbirka poezije, ”Živa voda”, predstavlja vrhunac njenog dosadašnjeg književnog
izraza, u kojem se ogledaju duboki emotivni slojevi, intelektualna prodornost i neumoljiva borba za
pravednijim svijetom. Kroz ovu zbirku, Čilovićka nas vodi na putovanje kroz intimne pejzaže
ljudske duše, istovremeno se osvrćući na društvene nepravde koje oblikuju našu svakodnevicu. Živa
voda je duboko samoispitivanje sebe i društveno angažovano djelo koje istražuje teme identiteta,
ženstvenosti, majčinstva, nasilja, i društvenih normi. Kroz snažne metafore i emotivno složene
stihove, Čilović uspijeva da stvori slike koje izazivaju čitaoca da razmišlja o dubokim i često
neprijatnim istinama o ljudskoj prirodi i društvu. Njeno pisanje odražava borbu za pravedniji svijet i
istražuje kompleksnost ljudskih odnosa i društvenih uloga, posebno sa aspekta žene u savremenom
svijetu, naglašavajući kako Čilovićeva koristi svoj glas da artikuliše iskustva i borbe koje su često
marginalizovane ili ignorisane. Njeno djelo se može posmatrati kao most između individualnog i
univerzalnog, đe lična iskustva postaju sredstvo za istraživanje širih društvenih i kulturnih pitanja.
Kao takva, Rebeka Čilović predstavlja ne samo pjesnikinju već i intelektualku i aktivistkinju čiji rad
doprinosi ne samo književnosti već i široj društvenoj diskusiji o pravima i položaju žena.
Pjesma ”Plemkinja” Rebeka Čilović bavi se temama identiteta, tradicije i ženskog tijela kao mjesta
otpora i afirmacije. Kroz upotrebu simbola kao što su kana i lažna lira, Čilović istražuje kontrast
između očekivanja sredine i unutrašnje stvarnosti ženskog iskustva. Lik Austrijanca i neznanca
simbolizuje spoljne sile koje oblikuju ili pokušavaju oblikovati identitet žene, dok folklor
predstavlja tradiciju koja se lako može transformisati u lični izraz. “Def udara u psihu” metaforički
prikazuje borbu između društvenih očekivanja i lične slobode. Kroz ovu pjesmu, Čilovićka izražava
solidarnost s “plemkinjama”, sugerišući zajedništvo i snagu žena koje se suprotstavljaju represivnim
normama. Pjesma završava snažnom slikom koja poziva na razmišljanje o cijeni borbe za
autonomiju i identitet, sugerišući da folklor i poezija mogu postati sredstva za preispitivanje i
preoblikovanje tih normi.
Pjesma “O majčinstvu” autorke istražuje složenost majčinskog iskustva kroz intimnu perspektivu.
Pjesnikinja koristi slike kao što su mijenjanje glasova, bolest glasnica, i dijete koje ljubi obojeno
jagnje umjesto majke, da ilustruje emocionalnu i fizičku iscrpljenost koja može pratiti majčinstvo.
Ova pjesma takođe dotiče temu odvojenosti i zamjene, đe dijete pronalazi utjehu u neživim
objektima, ostavljajući majku da se bori sa osjećajem neadekvatnosti i gubitka identiteta. Kroz ovu
pjesmu, Čilović daje glas dubokim i često neizrečenim osjećanjima koja mogu pratiti majčinsku
ljubav i odricanje, pružajući uvid u kompleksnost emotivnog života majke.
Pjesma “Lica žena” autorke se bavi pitanjima identiteta, vidljivosti i društvenih uloga žena u
različitim kulturama. Kroz primjere pokrivanja lica i tijela, kao i referencu na popularnu kulturu i
tradicionalne običaje, Čilović istražuje kako se žene percipiraju i kako se njihova vrijednost često
određuje kroz odnos sa muškarcima ili popularnim medijima. Spominjanje ženskog imena u zagradi
na umrlici simbolizuje marginalizaciju ženskog identiteta. Pjesma ukazuje na ironiju društvenih
normi koje ograničavaju žensku slobodu, naglašavajući potrebu za prepoznavanjem i vrednovanjem
ženskog identiteta izvan tih okvira.
Pjesma “Žile” Rebeka Čilović simbolično predstavlja duboke emotivne veze i žrtvu ljubavi.
Metafore ruku koje se pružaju voljenom, ponekad se vraćaju prazne, a ponekad “pune rana”,
ilustruju ranjivost i bol koji dolaze s davanjem sebe drugoj osobi. Slike “mali žirovi” i “stopala koja
krvare od uboda iglica” naglašavaju bol i patnju koje su neizbježni dijelovi ljubavnog iskustva.
“Hrastovi” i “godovi” simbolizuju snagu i trajanje, dok završna slika o izvlačenju jedne žile i sadnji
drvoreda na koži metaforički govori o dubokoj, trajnoj povezanosti i transformaciji koju ljubav
može izazvati u čovjeku. Pjesma istražuje kako ljubav mijenja individualni identitet, ostavljajući
trajne tragove na našem biću.
Pjesma “O zemljama” autorka koristi snažne slike i kontraste da istraži različite uslove života žena
u različitim geografskim i kulturološkim kontekstima. Razlikovanjem mokrih, suvih i mekih
zemalja, Čilović naglašava kako okolina oblikuje fizičko i emocionalno stanje žena, kao i njihove
životne izbore i ograničenja. Mokre zemlje donose truljenje i bolest, ali i pokušaj uljepšavanja
uprkos teškoćama; suve zemlje simbolizuju trpljenje vidljivo kroz fizičku pojavu, dok meke zemlje
predstavljaju apatiju i odsustvo akcije. Pjesma reflekuje svu složenost ženskog iskustva i postavlja
pitanja o ograničenjima i mogućnostima bijega od tih uslova.
Pjesma “Pronalazak poezije” autorka istražuje ideju poezije u neočekivanim mjestima i
situacijama, sugerišući da je poezija svuda oko nas, čak i u vidljivim običnim ili neuglednim
trenucima. Ova pjesma naglašava da je pjesnik neko ko pronalazi ljepotu i značenje đe drugi možda
vide samo svakodnevicu. Stihovi ukazuju na kontrast između očekivanog i neočekivanog, između
umjetnosti i svakodnevnog života, podstičući čitatelja da preispita svoje percepcije i otkrije poeziju
u svijetu oko sebe. Pjesma ističe važnost otvorenosti prema svijetu i pronalaska dubine i ljepote u
malim stvarima.
Pjesma “Pol i rod” istražuje teme identiteta, rodne fluidnosti, i društvenih očekivanja. Lirski
subjekt izražava osjećaj rascepljenosti i neprilagođenosti unutar striktnih rodno definisanih okvira,
koristeći snažnu metaforu “raspolućene histerije” za opisivanje svoje unutrašnje borbe. Pjesma
kritikuje društvene norme koje ograničavaju pojedinca, naglašavajući bol i osjećaj otuđenosti koji
proizlaze iz prisiljavanja na usklađivanje sa tim normama.
Predstavljajući želju za slobodom i autentičnošću, ova pjesma poziva na razmišljanje o težini etiketa i važnosti prepoznavanja i prihvatanja različitosti u konceptima pola i roda.
Kroz zbirku poezije “Živa voda”, Rebeka Čilović demonstrira izvanrednu sposobnost da uoči i
artikuliše duboke i složene istine o životu, ljubavi, bolu, i društvenim nepravdama.
Ova zbirka predstavlja hrabro putovanje kroz različite dimenzije ljudske egzistencije, posebno se osvrćući na iskustva žena u različitim kulturama i socijalnim okvirima. Čilovićeva koristi svoju poeziju kao
sredstvo za istraživanje granica ličnog i kolektivnog identiteta, rodne fluidnosti, i borbe za pravdu i
jednakost. Njene pjesme su istovremeno i intimne i univerzalne, pružajući čitaocima priliku da se
povežu sa njenim iskustvima na ličnom nivou, dok istovremeno razmatraju šire društvene i kulturne
implikacije njenih tema. Čilovićeva se ne ustručava da se suoči sa teškim temama, od rodne
nepravde i nasilja do unutrašnjih borbi i ljubavnih dilema.
Njena poezija je snažan podsjetnik na moć i snagu žena, istovremeno pružajući prostor za razmišljanje, empatiju, i nadu.
Kroz svoje pisanje, ona ne samo da osvjetljava mračne aspekte ljudske prirode i društva, već takođe slavi
ljepotu, snagu, i sposobnost preživljavanja.
Rebeka Čilović, kroz svoju zbirku poezije “Živa voda”, potvrđuje svoj status ne samo kao pjesnikinja, već i kao intelektualka i aktivistkinja, čiji radovi imaju snažan uticaj ne samo na književnost, već i na širu društvenu svijest. Njena sposobnost da prenese kompleksne emocije i ideje kroz koncizan, ali duboko simboličan jezik, čini da ”Živa voda” predstavlja nezaobilazno djelo za sve one koji teže razumijevanju složenosti ljudskog iskustva i nepravdi koje oblikuju naš svijet.
U “Živoj vodi”, Rebeka Čilović maestralno isprepliće lično i političko, koristeći poeziju kao most između unutrašnjeg svijeta pojedinca i autentičnih društvenih dinamika.
Njene pjesme služe kao ogledalo kroz koje se reflektuju kako intimne tako i kolektivne borbe, čineći njen rad relevantnim i resonantnim u različitim kontekstima i vremenima. Svaka pjesma u zbirki je kao kap
vode u moru kolektivne svijesti, otkrivajući univerzalne istine kroz jedinstveno lične perspektive.
Čilovićka ne samo da pripovijeda o životu; ona ga reinterpretira, pozivajući čitaoce da učestvuju u
dijalogu koji prelazi granice jezika, kulture i iskustva. Njena djela su poziv na akciju, podsjetnik na
moć koju poezija ima u buđenju svijesti i izazivanju promjena.
Kroz svoje stvaralaštvo u “Živoj vodi”, Čilović istražuje granice između poezije i stvarnosti, pokazujući kako umjetnost može služiti kao instrument za razumijevanje i preoblikovanje svijeta oko nas. Njena djela odražavaju duboku povezanost sa prirodom, ljudskim emocijama, i društvenim (ne)pravdama, naglašavajući važnost empatije i solidarnosti.
U svojoj zbirci “Živa voda”, autorka uspijeva transcendirati obično i dotaknuti se esencije postojanja kroz prizmu poezije. Ona nas vodi na putovanje kroz emocionalne pejzaže, đe svaka riječ i stih odzvanjaju univerzalnim istinama.
Čilovićeva poezija je poput svjetionika u magli ljudske egzistencije, nudeći orijentire u potrazi za smislom, ljubavlju i pravdom.
Sa svakom pjesmom, ona ne samo da mapira unutrašnje prostore ljudskog duha, već i nudi ključeve za razumijevanje kompleksnosti našeg zajedničkog svijeta. “Živa voda” nije samo zbirka pjesama; to je ženski manifest za ljepši, pravedniji svijet, koji poziva čitaoce a posebno čitateljke da se pridruže u naporima za izgradnju takve stvarnosti u kojima će glas žena probljeskivati širom Evrope ali i svijeta.
