Piše: Zlatko Tutić
Pravno definisano rezolucija je političkopravni akt koji se donosi različitim povodima, takođe je mogu donositi države u odnosima sa drugim državama i međunarodnim organizacijama.
Rezolucije ne moraju da imaju obavezujući karakter ali su svojevrsna obligacija za predlagače i potpisnike.
Rezolucija o kojoj se ovdje radi je Rezolucija o genocidu koji se desio 1995. godine u Srebrenici i koju treba da donese krovna međunarodna organizacija tj. UN, da ne ulazim u analizu samog pojma genocid, valjda je tu sve jasno. Suštinski, žrtve genocida su nevini muškarci, dječaci, koji su imali najveći mogući stepen krivice a to je krivica rođenjem, okolnost na koju nijedna od žrtava nije mogla da utiče. Dakle, krivi su zato sto su rođeni kao muslimani. Povod za ovu rezoluciju traje više od 30 godina, mnogi će se sjetiti Osme sjednice i poslednjeg kongresa SKJ. Da je tada Srbija izabrala drugi put (mirni razlaz) danas bi bila u rangu npr. Austrije ili Belgije, ovako, postala je kolonija EU, Rusije, Kine. Ovaj flešbek je neophodan da bi se objasnio kontekst, jer je tada je počela ,“pijanka,, koja je uništila državnu arhitekturu bivše Jugoslavije, pijanka je trajala i trajala i trajala ali svemu dođe kraj. Taj kraj dolazi sa ovom res iudicata ( presuđenom) rezolucijom. Znate ono jelo se, pilo se, ubijalo, silovalo, pljačkalo, raseljavalo i ostalo što ide uz to, pred fajront je došao konobar (američka i evropska administracija) „konobar“ ozbiljan ko infarkt i sa računom. Konobar je konačno shvatio da je Vučućeva politika samo ekstenzija Miloševićeve politike koja se maligno širi regionom a što je najgore i opozicija u Srbiji ništa nije bolja, isto misli po pitanju Kosova, članstva u Nato, EU integracijama i politike u regionu.
Nego da ja suzim objektiv na Crnu Goru, jer je to „plijen“ na koji su se okomili veliki igrači koje dobro znaju da je pocijepana i po suknu i šavovima sto je čini ranjivom, tim prije, jer su na vlasti tj. u koaliciji novi „mladi, lijepi i pametni“ sa promoterima okoštalog troprstog etnonacionalizma. Kombinacija političkih novajlija ili absolutnih beginennersa i ekstremnih desničara koji se bore za tradicionalnu Crnu Goru, biva njegoševsku, ne sluti na dobro. Sve ovo što pišem vidjelo se na Premijerskom satu koji je bio prošle nedelje gdje smo bili u prilici da gledamo belum omnes kontra omnes (rat svih protiv svih) izuzev demokrata koji su ćutali ne zaboravljajuci da je i ćutanje stav.
Na Premijerskom satu najmanje je bilo pitanja premijeru, koji se onako mangupski naslonio na govornicu pokušavajuci da imitira Ljuba Čupica, Dritana koji je napadao svakoga, državnički zabrinutog Mandića sa stavom Bude i samodovoljnim osmjehom, malo ga je poremetio Vuksanović sa svojim stavom, ali ne prima se to na bivšeg borca koji je sve bitke izgubio i ostalim koji su bili samo statisti u filmu B produkcije.
Interesantno nije bilo Kneževića, baš mi je nedostajao.
Nego, da se vratim konobaru, jer je on očigledno glavna faca u svemu, e taj konobar (njemačka administracija) je pozvao Spajića koji je do tada pitanje Rezolucije o genocidu držao na kvačilu te mu objasnila neke stvari što je ovaj to brzo shvatio i sproveo predlažući amandmane na rezoluciju, što u osnovi znači da će je podržati, dosta nevoljno ali zna Spajki da bez stranih rapa nema vlasti pa je izmislio amandmane da se opere pred biračima i mentorima. Prije ili kasnije će Spajki morati da prekine pupcanu vrpcu kojom je vezan sa Beogradom u suprotnom biće samo podmladak Andrije Mandića, vjerujem da ćeš to uraditi ili što bi se kod nas reklo just do it. Krajukraj, Rezolucija o genocidu će biti usvojena, crnogorske podjele će se nastaviti, već smo se navikli na to, narodski rečeno nastavlja se narodno veselje zvano politika.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Radio televizije Rožaje
