🖊 Piše: Munevera Sutović
Pri svakom okretanju do linije koja označava kraj korza ili ti trga a početak saobraćajnih dionica, sestrina djeca pristigla iz Njemačke i koja ne znaju da tu slijedi okretanje, nervozno podvikuju: pa šta nam to radite, kakvo je ovo šetanje u krug?! Mi domaći a i one prve otišle generacije, znamo da je to rožajski korzo. Međutim, generacije rođene tamo u Evropi ne znaju šta je korzo ili barem ne poznaju pravila rožajskog korza. A pravilo je da su šetači uglavnom uparađeni i da se kreću dvijema neobilježenim trakama suprotnog pravca, da se i djevojka za ljepotom djevojke okreće, da pretežu bijele košulje iako nije nikakvo svadbeno veselje.
Ali jeste korzo.
Istina je da se danas sve manje koristi taj termin korzo ali ne znam da li bilo koji drugi po svom značenju izražava takvu samo naizgled besciljnu šetnju koja je ustvari vrlo precizno planirana.
A planirana je tako da mlade djevojke tačno znaju gdje da “slučajno” sretnu željenog momka, odnosno simpatiju. Ovi drugi koji su izašli bez dogovora znaju gdje da sretnu prijatelje. Oni još stariji, nejaki za korziranje, razglabaju o mukama penzionerskim i konstatnom rastu cijena proizvoda direktno sa “penzionerskih klupa”.
A oni najmlađi, u doba moje rane mladosti oponašali su ujed pčele na nogama, i ne samo na nogama, mladih djevojaka i prije negoli bi se žrtva bijesno okrenula, počinioci su se davali u trk. Da li im je i danas to najomiljeniji vid zabave, ne znam.
Vjerujem manje jer je rožajski korzo iznenada “obogaćen” trampolinom i toboganom, onim koji je predviđen za slijetanje u vodu. Međutim, umjesto u vodu, rožajska djeca rado slijeću na drvenu paletu pokrivenu sivim komadom etisona. I to samo djeca do određene težine jer vlasnik igrališta a po cijeni od jedan euro za cijelih deset minuta ne želi da rizikuje da se neko od djece povrijedi. Takođe tu su i autići, neki bez volana i vidno zarđali.
Ali roditelji ipak malo zažmire zarad zadovoljstva najmlađih. A u razgovoru sa vlasnikom “igrališta” i ja spustih gard misleći o obostranoj koristi, vlasnikovoj i djece. I tako zanemarih činjenicu da takva improvizacija vrijeđa vrijednost naše rožajske djece kojoj se eto u nedostatku pravog i stvarnog i, najvažnije, besplatnog igrališta, mora oprostiti i pomalo štipkanja. Pomislih da ništa drugo do naš merhamet će nam doći glave.
To kako ovog ljeta izgleda naš rožajski korzo tek je jedan od oblika transformacije kojoj su šetači mnogih generacija svjedočili. I to što mlade generacije pristigle iz Evrope ne razumiju tu kulturu svojih roditelja ipak nije smetnja da se brzo prilagode i pridruže domaćim šetačima u tih nekoliko ljetnjih večeri boravka u čaršiji svojih roditelja.
Rožajski korzo ne razlikuje godišnja doba ali ipak posebnu čar i život dobija ljeti.
Pa tako dok sjedim na jednoj od terasa smještenih tik uz korzo i posmatram tu masu od čijeg se kretanja lako zamanta u glavi, zapažam i one naše domaće šetače, vidno umorne. A razlog njihovog umora je isti kao i moj dok pokušavam da ne zaspim na stolici uprkos glasnoj muzici i glasovima mase ljudi.
Mi koji smo pomalo umorni smo oni čija je dijaspora stigla na odmor i koji odjednom ne znamo gdje nam se nalaze čarape, gdje su čaše, gdje je čiji jastuk, ko će gdje da spava, šta ko voli da jede i još hiljadu stvari koje progutaju našu svakodnevnu “domaću” rutinu.
No kao argument da to ima svoju čar navodim, osim ljubavi prema bližnjem svom, i to da rožajska čaršija bude oživljena tako da podsjeća na majku čija je nostalgija konačno utihla dolaskom njene djece.
Pa onda u ime naše majke, naše čaršije, dobro nam došla draga dijasporo!
Foto: 16. jul, 2024.
