Piše: Munevera Sutović
Na zvaničnoj facebook stranici rehabilitacionog centra „VILINA VLAS“ odmah ispod plavo ispisane dobrodošlice stoji „Rehabilitacioni Centar – višegradska banja je balneoklimatsko lječilište u kome direktan i indirektan uticaj vode i vazduha pruža izvanredne uslove za sve oblike rehabilitacije i rekreacije“. A onda dalje slijedi niz fotografija koje pokazuju ponudu ovog centra koji preporučuje bazen ljekovite termalne vode višegradske banje i niz drugih mogućnosti za uživanje i opuštanje.
Uvodni dio ovog teksta mogao bi povući čitaoca da pomisli da je ovo još jedna od mnogobrojnih reklama nekog ugostiteljskog objekta. Još ako bih navela, odnosno citirala, zadovoljne korisnike usluga koji neštedljivo ostavljaju komentare o divnoći i ljekovitosti ovog centra, odnosno banje, onda bi vjerujem već bili uvjereni da je ovo ništa drugo do reklama.
Ali nije.
Podatak da je ovo mjesto u svom prvom obliku postojalo kao hotel koji se i danas nalazi na pet kilometara od Višegrada, na istoku Bosne i Hercegovine, nekako je pao u zaborav. A ovaj zaborav, opasan kao i svaki drugi, povukao je za sobom više od dvjesta istina, onoliko koliko se procjenjuje da je bilo bošnjačkih djevojčica i žena žrtava silovanja i teškog mučenja.
Možda ako bi umjesto pohvalnih utisaka gostiju stajalo neko od svjedočenja preživjelih Bošnjakinja koje su imale drugačija iskustva sa ovim mjestom kao npr. „mnogi koji dođu ne znaju da spavaju u sobama i krevetima na kojima je izvršeno masovno silovanje i ubistva“ ili „ne postoji soba ni mjesto u hotelu „Vilina Vlas“ a da nije mjesto zločina. Jedino su okrečili i promijenili dušeke“… Možda bi se tada svako od zainteresovanih prenuo i “sjetio“ da je „Vilina Vlas“, danas rehabilitacioni centar, bio ustvari hotel koji je za vrijeme agresije u Bosni služio kao kamp namijenjen silovanju i mučenju Bošnjakinja i Bošnjaka. No takvi komentari, ako bi ih i bilo, ne bi opstali duže od onoga koliko je administratoru stranice potrebno da ga uoči i da ga jednim klikom izbriše, odnosno ukloni. I samo toliko je potrebno da žrtva izgubi svoj glas, da ućuti i da svoju „sramotu“ zbog silovanja savije sebi u njedra poput zmije koja ne izviruje ali ne prestaje da ujeda. Baš kao da nije bilo nikakvog počinioca, kao da nije bilo nikakvog ambijenta za takav čin, ambijenta stvorenog teškom agresijom na jedan narod. Još ako je iz jednog takvog nasilnog i ponižavajućeg seksualnog čina rođeno dijete, onda je ono većinom rez na nevidljivom dijelu tijela žene, žrtve silovanja, koja odjednom mora ispunjavati svetu ulogu majke nametnute joj jednim takvim nečasnim i monstruznim činom. Kamp za silovanje bošnjačkih djevojčica i žena „Vilina Vlas“ i danas postoji na istom mjestu. Stoji na istim temeljima, sa istim sobama, možda čak i sa istim suvenirima okačenim na zidu ili postavljenim u prostoriji za prijem gostiju ili drugoj prostoriji. Razlika je ta da danas postoji kao ljekovita banja sa visokim recenzijama onih koji je redovno posjećuju i koji ne pomišljaju da u sobi u kojoj su smješteni uživajući gostoprimstvo i usluge, da je baš u toj sobi neka od djevojčica u traženju spasa od tortura (ne)moćnih silovatelja jedini izlaz vidjela u skoku sa balkona i time im pojačala nemoć a oduzela moć osiguravajući sebi konačni mir. Ili ne pomišljaju da je baš u toj sobi začeto dijete a kao još jedan od mehanizama da se žrtvi udari doživotni žig ukoliko odluči da preživi. Jer su mnoge od njih ubijene ili su preživjele mučilište zvano „Vilina Vlas“ izgubljenog razuma. Da li prema tako nastalom plodu pretegne majčinska emocija ili je žrtva pomahnitalih zvijeri još jednom postala žrtva ali sebe same pokušavajući da ubije „svoju sramotu“ grubo udarajući život koji buja u njenom stomaku? Nadam se da su obje žrtve, majka i dijete, pronašle svoje mjesto pod suncem ovog dokazano okrutnog svijeta. A koliko je to vjerovatno, govori činjenica da je bilo potrebno gotovo 30 godina da djeca rođena nakon silovanja dobiju status civilne žrtve rata potvrđujući time onu nama svima dobro poznatu da „policija (čitaj država) posljednja stiže na mjesto zločina“.
Svjesno naivna uzdam se u onu drugu vrstu priznanja djece rođene nakon silovanja koje podrazumijeva neraskidivu vezu majke i djeteta bez obzira na način začeća. Kada su u pitanju pomahnitale zvijeri, mnogi među njima i danas negdje žive nekažnjeni. Toliko nekažnjeni da je moguće da žrtva sreće svog silovatelja, da je moguće da silovatelj obavlja neku važnu funkciju u interesu zajednice i građana, da ga čak cijene i poštuju i na kraju veličaju. Suštinsko pitanje nije ko je zločinac.
Zločinac je svijetu neosporno poznat. Umjesto toga, suštinsko pitanje je ko su „ljudi“ koji veličaju zločince dajući im epitet heroja i boraca? Ko su „ljudi“ koji su smislili način da se i 30 godina poslije agresije rugaju silovanim djevojčicama i ženama pa su kamp za silovanje i mučenje preinačili u rehabilitacioni centar? Ko su „ljudi“ koji znaju da je rehabilitacioni centar „Vilina Vlas“ služio kao kamp za silovanje bošnjačkih djevojčica i žena i mučenje i ubijanje Bošnjaka ali ipak bez smetnje i bojazni biraju baš to mjesto za rehabilitaciju i opuštanje? Ko su „ljudi“ koji iscrtavaju murale osuđenih zločinaca i štite neosuđene? Ko su i kako ih psihopatologija objašnjava? Mi znamo odgovor. No da li smo mi ti koji trebamo dati taj odgovor? Taj odgovor duguju „ljudi“ koji ni danas, poslije trideset godina od genocida i utvrđenih zločina, ne znaju ko su. A da taj odgovor neće uslijediti ni narednih nekoliko decenija, potvrđuje nam nesmetano i uspješno poslovanje nekadašnjeg kampa za silovanje i mučenje bošnjačkih djevojčica, žena i muškaraca, kampa „Vilina Vlas“.
