K O K A R

Piše: Munevera Sutović

Ako kažemo Ragip i Vejsel Mustafa, sama ta imena nikome neće značiti puno. Ali ako kažemo Kokar onda će nama “malo” starijima, pred očima zaigrati mali objekat, odnosno trafika sa malim prozorčetom na prednjoj strani kroz koji smo dobijali najljepše slatkiše kakve danas, barem u Rožajama, ne možemo naći. Meni lično, omiljene bile su halvice rumene braon boje koje su se topile u ustima i kojih je vazda bilo premalo bez obzira na količinu koju bih pojela. Meni a i mnogim drugim generacijama, mogućnost da odemo kod Kokara ili kod Koka kako smo ga zvali odmilja, bila je povod za radovanje.

Osim halvica, bilo je šećernih jabuka, onda mali crveni pijetao nataknut na drvenu dršku zbog kojeg smo i u stvarnosti na pijetlove gledali kao na mala „slatka“ stvorenja.

Tu su bili i šareni bomboni, od kojih se posebno sjećam crveno bijelih jer ih je majka najviše voljela i redovno kupovala pa bih nerijetko u džepovima njenog zelenog mantila nalazila poneki zalutali šareni slatkiš ili smotanu bijelu maramicu koja je skrivala halvice.

Kokov čarobni objekat ili trafika, nalazila se odmah do glavnog mosta na Ibru tako da je uvijek pozivala svojim bojama i mirisima.Tada bi kroz ono malo prozorče provukli nos i za malo novca pokušavali da kupimo mnogo i najljepše, što je ujedno zahtijevalo i malo više razmišljanja zbog čega je Koko nerijetko pokazivao nestrpljenje.

Dešavalo se vrlo često da oni malo „hrabriji” “krijući“ uzmu ponešto od onoga što je bilo izloženo na isturenom plehu trafike i da pobjegnu prije nego Koko stigne da otvori vrata i uhvati za uši nevaljalog malog delikventa.

Koko je inače bio jedan visoki čovjek, blago isturene grbe na leđima i sa kratkim crnim brkovima i vazda obučen isto. Crni pohabani sako, iste takve pantalone, cipele u takođe crnoj boji i obavezno košulja koja je u svijetloj boji svemu tome davala utisak nekakvog skromnog odijela.

Moguće je da on i nije bio baš tako visok ali meni, tek djevojčici, on je izgledao kao div. A to zato što je on bio neko ko je posjedovao sve ono što se nama djeci topilo u ustima već od samog pogleda na taj šareni izlog. Osim toga, ne sjećam se da je bio nasmijan čovjek.Više je izgledao kao neko kome blago isturena grba na leđima nije slučajno tu već je nastala iz nekih samo njemu znanih tegoba ili nostalgija. Jer, Koko nije bio iz Rožaja već je iz Prizrena došao u Rožaje i sa sobom donio nešto novo i nešto čarobno za generacije djece kojima slatkiši nisu bili uobičajena stvar.

No, Koko je učinio da ti sitni slatkiši djeci budu više dostupni od čokolada koje su zahtijevale mnogo više novca. Time je Koko “spasio” i mnoge bombonjere koje bi donio neko od gostiju a naše majke obavezno čuvale i skrivale od nas djece a kako bi ih i one kao gosti odnijele nekom drugom, jer nigdje ne valja ići praznih ruku. Tako se dešavalo da majka, i to ne samo moja već i mnoge druge, često odnesu praznu kutiju bombonjere.

Ne znam koliko poslije, Koko je donio i još jednu čarobnu mašinu, osim one čarobne trafike, koja je povlačenjem uspravne ručke nadolje, kroz tanku cijev cijedila slatku smjesu sladoleda od čokolade, vanile i jagode. A da je Koko – div, iako malo namgrođen, ipak bio dobrica, pokazivao je time što nikada nije propustio da napuni kornet sladoledom i za ono dijete koje nije imalo novca da kupi pored onoga kome je za novac punio kornet slatkom smjesom. I nikada se nije ljutio kada bi mi djeca, prije nego što bi napunio kornet, skidali onaj uski dio korneta „jer Koko njime čačka uši“. Na takvo što samo bi se blago nasmijao. A ja i danas, svaki put kada kupujem djeci sladoled na točenje, pogledam u taj uski dio i pomislim “Koko njime čačka uši”.

Ne znam u kom trenutku je Koko nestao, ni kako se desilo da ta prosta, ujedno i čarobna trafika nestane. Jednostavno je jednog dana nije bilo.I nije bilo ni njega, pogurenog i brkatog diva koji se rijetko smijao i pravio fišeke nevjerovatnom vještinom i brzinom.

Meni se čini da je taj nestanak uslijedio tiho i neprimijetno.

A možda sam tada već bila odrasla i druge stvari su postale čarobne.

A možda je Koko ipak riješio da je vrijeme da svoju slatku čaroliju spakuje usred noći i na nekom drugom mjestu raduje djecu halvicama rumene braon boje i slatkim crvenim pijetlom nataknutim na drvenu dršku.

No, gdje god da je taj div što se rijetko smijao a rado uveseljavao, sačuvan je u sjećanjima nas “malo” starijih koji sve više hrlimo toj čarobnoj trafici na čijem mjestu se danas nalazi banka.