Piše: Munevera Sutović
Brat je dobio jak šamar kada je gledajući utakmicu sa ocem i drugim bratom, zbog promašenog gola, opsovao Tita. Istog trena mu je pukao obraz i neočekivano. Vjerujem da je u tom stanju navijačke euforije, šamar bio snage sto puta veće od one stvarne, jer je došao iznenada, i po mišljenju brata, bez krivice.
U našoj kući Tito se nije smio psovati.
Tito je umro one godine kada sam se ja rodila i o tome kakvo je bilo vrijeme njegove vlasti, ne znam puno osim da je postojala jedna velika država zvana Jugoslavija i koja je bila od uticaja u svjetskim dešavanjima.
No, pomalo se sjećam Titove štafete i nas Titovih pionira odjevenih svi jednako i jarko crvene petokrake.
Svi smo bili Jugosloveni. Pa ja i ne baš, jer ubrzo nakon Titove smrti, Jugoslaviju je odnio mrak. Da li je to dobro ili nije, ne bih baš znala kazati.
No u onom spotu Lepe Brene gdje se prikazuju nepregledna žitna polja Vojvodine, more Crne Gore, planine, cijela Boka Kotorska, ravnice Kosova, Kalemegdan u Beogradu, svaki put pomislim: koja sila od države!
I nije da sam Brenin fan ali “Jugoslovenka” je više od pjesme i više od muzike.
“Jugoslovenka” je čista emocija za svakoga ko iole razumije koncept jake države. Kod mene ta emocija počiva na želji pripadnosti tvorevini koja je snažna i koja je sposobna da pod svojim krovom okupi svoje “ukućane”.
Kod starijih generacija, kao kod mog oca, ta emocija živjela je na stvarnim temeljima jedne jake i po svemu definisane države. Da li je i zaista bilo tako, ni u tu procjenu ne zalazim, osim što znam da je otac bio zadovoljan u toj, meni pomalo misterioznoj, zemlji. Pa ako Tito i nije bio dobar vladar kako mnogi tvrde, ili jeste kako mnogi tvrde, jedno mu se ne može osporiti, a to je autoritet. Taj autoritet je dosezao dotle da je u svakoj ustanovi na zidu visila njegova fotografija izrađena u velikom formatu. Nedavno sam naišla na jednu takvu zaostalu i to ne zbog toga što nešto predstavlja, već zato što prostorija u kojoj visi više nije od interesa nikome pa je sasvim svejedno šta se u njoj nalazi. Ostala je ta prostorija kao svjedok jednog čega nema dobrog ili lošeg, i kao svjedok jednog čega ima dobrog ili lošeg.
Tito je otišao na onaj svijet. A to se sasvim slučajno desilo kada su na stadionu Poljud, Hajduk Split i Crvena zvezda igrali utakmicu jugoslovenskog šampionata, kada je i zvanično objavljeno da nema više ličnosti koja je ujedinila zemlje od Vardara do Triglava. Igrači su zaustavili igru, spustili glave jedni drugima na rame i plakali. Osim plača, jedino što se čulo bio je tvrdi glas spikera iz crnobijelih TV kutija: “umro je drug Tito”. Vjerujem da je tada i moj otac plakao, i očevi druge djece rođene baš te 80 – te godine i godina prije te. Jer su u godinama koje su uslijedile, mnogi očevi izgubili svoju djecu rođenu godine kada je umro drug Tito, a i onu rođenu prije te godine.
Nedugo zatim pojavio se novi “Tito”.
Novi “Tito” bio je gotovo pa istog autoriteta. I vjerovalo mu se, i održavalo ga se punih 30 godina.
S tom razlikom što je “Jugoslovenka” i dalje ostala neprevaziđena. Takva se emocija nije ispjevala ni do danas, pa ni u onih 30 godina poslije Tita.
Moguće da je to zato što više nijedna pjesma i video koji je prati, nisu mogli pokazati zajedno i ujedno plavo more Crne Gore, tu neviđenu ljepotu, i žitna polja Vojvodine, i široke ravnice Kosova, i Kalemegdan u Beogradu, odnosno zemlje od Vardara do Triglava.
Jer sve to više nije bila jedna država, već više država sa podjarenom mržnjom jedne prema drugoj.
A “Jugoslovenka”, iako nisam Brenin fan, čista je emocija koja do danas nije pobijeđena, i kada je slušam, onda i shvatam zašto je brat dobio šamar.
I voljela bih da kao moj otac, barem na trenutak, osjetim takvu pripadnost državi u kojoj živim. Toliku da svojoj kćeri udarim šamar.
Jer ako bih njoj mogla da udarim šamar zbog nepoštovanja državi, onda bih mogla i život da položim za takvu državu.
Kao za onu koju iluzorno gajim u svojoj glavi.
