Rožajsko književno stvaralaštvo – Hamdija Kalač – Vagan

Kalo je i te večeri, i po uhodanom pravilu ključara kaznione, provjeravao da li su stanovmci Šemsovače svi na svome. Uz škripu čeličnih rešetkastih prozorčića na vratima zatvorskih sobica, utvrđivao je da li su njeni štićenici svi po upisanom brojnom stanju.

Sigurnost njenih gostiju od zla koje im se nekim nesretnim slučajem moglo desiti iz spoljašnjeg svijeta, čvrsto su garantovali debeli i vlažni zidovi napravljeni od kamena izvađenog iz Lima.

A Šemsovača je uvijek bila puna nesrećnih musafira. Onih kojima su životne putanje sudbinski, i od samog njihovog rođenja, bile okrenute prema njoj. Mnogo onih kojima je unutar ovih memljivih zidina bilo sigurnije nego izvan njih. l onih kojima ni san nije nagovještavao da će se, jednog zloćudnog dana, naći na ovako sigurnom mjestu.

Zabezeknuti iznenađenjem što su se odjednom našli tu, začas povjeruju da im se to desilo zbog nečije zabune, i sumanute procjene o njihovoj nevinosti, i da će, zasigurno, biti oslobođeni od svega toga što im se za kratko vrijeme otorožilo na njihovoj grbači.

A kad zatvorska ustajalost, i odvojenost od svega onog što im je do malo prije nudio život izvana, razrijedi i posve otanji takva njihova uvjerenja, prikatanče se onome što je najuvjerljivije, i što je najpouzdanije moglo da liči na istinu; da su tu bez krivice, a da su njihovoj nadjenuli ime, i dali pogano prezime baš oni kojima je ponuđeno i dato pravo da nekome, ili nečemu, nadijevaju i imena i prezimena.

Nije bilo vaktova ni zemana, a da u njima nijesu živjela ona dvojica bez duše, i onaj, treći, koji na svojim ramenima nije nosio ništa.

Sličnost između vaktova i zemana, koliko god da su bili udaljeni, u dlaku su ličili jedni na druge, a o svemu tome najuvjerljlvije su svjedočile sudbine onih trećih. Takvima, umjesto insanske duše, u truloj lubini stanuje pakosna želja da se nekome što prije dohaka, utre svaki trag, i što dublje ugna u zemlju.

Kad se uvjeri da je u Šemsovači sve na svome, priđe ćeliji namijenjenoj za one koji su osuđeni na višegodišnje tamnovanje, i iz nje bili upućivani na drugo mjesto.l kod onih koji su odista bili moćni da o njima, za duži vakat, brigu briže bez mnogo brige.

Ćelija je bila tik do prostorije za zatvosrke službenike, najviše iz razloga kako bi im ovi prolazni nesrećnici bili u budnoj prismotri.

Snažnim pokretom Kalo otvori gvozdeno prozorče na vratima i ove ćelije. Udno nje, na dasci prekrivenoj dotrajalom prostirkom, na koljenima i laktovima, zgužvoljanog kao kakav gužvoljak od izanđale pređe, i više od brige nego od muke, primijeti Miraša kojeg su pripremili za sjutrašnje seljenje na sigurnije mjesto.

Kad ga takvog ugleda, oštrim povikom Kalo ga upita šta mu je moglobiti, da nije kojim slučajem ogladnio, ili, pak bolsetan. Miraš se podiže i zastade nasred ćelije. lz njegovih očiju liptala je želja da ključaru nešto kaže. Ali, ubrzo zaustavi svoju nakanu, jer se uvjeri da mu je previše teška, nepodnošljiva i onima sa kojima se nikad neće ni sresti ni vidjeti, i da je dozlaboga neostvarljiva.

Za trenutak odreče se od svoje namjere, ali, kad Kalo rukom zgrabi gvozdenu rezu kojom je htio zatvoriti prozorčić, reče:

Jesi li čovjek, Kalo, da me pustiš da pođem do kuće kako bih se, možda, zadnji put vidio i oprostio sa svojim najbližim. Nije, Kalo, kratko vrijeme četiri godine biti posve odvojen od njih.

Ove riječi zalediše ruku Kalovu za rezu koju je držao. Kao munja iz vedra neba šinu ga nešto posred srca. Hladna ledenica probode ga sastran – nastran, i grubo odgurnu od prisebnosti bez koje nijedan čuvar zatvorskih sobica nije smio biti.

Nemjerljiva dubina trenutne izgubljenosti, kroz koju Kalo potonu kao kroz maglu, vrati ga u vrijeme kada su i njega, i baš iz ove, Miraševe ćelije, uputili u Požarevac da u tamošnjoj kaznioni za maloljetnike odleži dvoipogodišnju robiju.

Samo, tada nije bilo onih koji su otvarali i zatvarali vrata zatvorskih prostorija Šefkovače, kojima bi se Kalo mogao obratiti kao i Miraš njemu. A i on je imao nekog koga bi silno želio vidjeti. I halaliti se sa njim.

Spasoje Strašić, ključar požarevačke hapsane, zaista je djelovao zastrašujuće. Zatvorenici su mu i dali takvo prezime, jer je njegova pojavnost utjerivala neizjmeran strah u kosti onima koji su bili povjereni njegovoj čeličnoj brizi.

Robijaši sa dužim zatvoreničkim stažom nauvo su govorili novopridošlima kako je bolje i podnošljivije da ih i sam đavo zgrabi i odnese u crne krše nego da ih Strašić proturi kroz svoje prste.

Oni, koje je on nasamo saslušavao, zadugo poslije, nijesu progovorili ni jednu jedihtu riječ. Bili su odviše potišteni da niko nikad nije mogao dokučiti šta im je, taj strašni Spasoje, u toku tog susreta šaputao na njihove zatvoreničke uši.

No, pokadkad se, i kod tih saslušavanih mogla primijetiti po neka travčica radosti, i cvjetić nade da nije uvijek onako kako im se, u trenucima straha i izbezumljenosti, dalo vidjeti njihovim očima. Možda je ovo veoma dopadljivo i obećavajuće ime, Spasoje, ko zna i iz kojih razloga bilo presvučeno ruhom posve obeshrabrujućeg prezimena Strašić.

Njegovo pravo prezime nikad i nikom nije bilo poznato. Iznenadni njegov ulazak u zatvoreničku sobu u kojoj je i Kalo stanovao, uvjeri sve uhapšene da će zasigurno bilo ko od njih biti onaj prozvani, pozvani i odvedeni. Nijesu se usudili ni okom trepnuti, bili su ubijeđeni da će njihovo ime uskoro biti pomenuto.

Spasoje neko vrijeme poćuta.

Kod zatvorenika ni pljuvačka nije htjela, niti je smjela, niz grlo poteći, jer je neizvjesnost koja je čučala u Strašićevom upornom ćutanju, nevidljivom šakom sve žešće pritezala njihove grkljane.

Svima laknu kad ključar pomenu Kalovo ime.

Izvodeći ga iz zatvoreničke prostorije, stavi ruku na Kalovo rame.One, što ostadoše iza njih, namah uvjeri da je Spasićeva ruka na Kalovom ramenu više ličila na topli roditeljski zagrljaj, nego na ono čemu su se oni svi nadali, i bi im mnogo začudo.

I ne odvede ga tamo gje su mnogi odvođeni.

U prostoriji namijenjenoj zatvoreničkim službenicima, Spasoje ponudi Kalu drvenu stolicu da sjedne, što on sa velikom nevjericom i, uz puno straha koji mu je nudila neizvjesnost i nenadna gostoprimnost čuvenog Spasoja Strašića, prihvati.

Spasoje, kad dovoljno uvjeri Kala da mu se ništa loše neće desiti, razgrnu po širokom hastalu debelu knjigu u kojoj su brižljivo čuvana imena svih onih koji su bili tu, koji jesu sada, a možda i onih koji će uskoro bit.

Kad nađe Kalovo ime, pritisnu ga kažiprstom kako ga ne bi izgubio među ogromnim brojem imena, kratko poćuta, a zatim upita:

• Odakle si, ti, Kalo?
• Vala ja, otud od Crne Gore, – plašljivim glasom odgovori Kalo.
• Iz kojeg si mjesta?
• Od Berana sam.
• I baš iz Berana?
• Nijesam. lz jedne varoši, Rožaja, a Berane je srez.
• Iz varoši si?
• Iz sela sam Zasmreča…
• Od oca Haka i majke Muratke?
• Jeste.
• Postoji li još neki Hako u tvome selu?
• Nema drugog, a i njega više nije.
• Zbog čega?
• Komšije iz Prekobrđa odvele su ga u guste šume Turijaka iz kojih se nikad nije vratio.

Pošto se tvrdo uvjeri da pred sobom ima sina Hakova iz Zasmreča Spasoje nastavi sa pričom: U kasno predvečerje, kao vojnik srpske vojske koja se povlačila preko Albanije i Crne Gore, zatekoh se ispred vaše kuće. Otac tvoj, Hako, tek što bješe namirio poslove oko kuće srete se sa nezvanim i nepoznatim gostom. Kad se dovoljno pribra od iznenadno našeg susreta, toplo me pozva da uđem u kuću.

U uglu sobe, koju je osvjetljavala slabašna i lelujava svjetlost fitiljače, što je bila usađena na drvenom šemedanu, tvoja je majka stajala na molitvi. Dovršivši Molitvu, ona postavi sofru i po njoj sve ono što im se te večeri bijaše zadesilo od nafake. Uzgred im ispričah da sam se razdvojio od grupe vojnika i da ih moram potražiti i pronaći.

Hako uputi pogled ka Muratki i išaretima joj reče šta joj je činiti.

Ona uze moj vojnički ranac, stavi u njega dva vruća ječmena hljeba i u drveni sud nekoliko filija sira i ovčavine.l još jedne vunene čarape-bjelače, koje odmah obuh. Zatim me Hako, pod okriljem pretile tmine, odvede u susjedno selo kod kuće nekog Vasilija Dobročinića.

Pošto domaćin, kojeg Hako predhodno pozva, otvori vrata, primijetih da na drvenom čiviluku u hodniku vise okačeni vojnički šinjeli. Tada se Hako obrati domaćinu riječima:

• Komšija, dovodim ti ovog musafira, i na putu od moje kuće do tvoje, nije mu falila ni dlaka sa glave.Nadam se u Boga da mu na putu od tvoje kuće do njegove neće faliti ni trepavica.

Tako i bi.

Sjutradan se pridružismo ovećoj grupi srpskih vojnika koji bjehu prekonačili kod nekih rožajskih domaćina. Na sigurnom putu ka svojim kućama osjećao sam prijatnu toplinu onih ječmenih hljebova i miris sira iz mog vojničkog ranca.

• Momčino, nijesam moćan da ti dam slobodu, jer o tome su odlučivali i odlučili drugi. Ali ću se postarati, koliko god budem kadar, da ne budeš zatvorenik, već veoma drag gost. I, još nešto: da je mog pitanja sve bih ja vas tamo, Rožajce, izjednačio i prozvao prezimenom Dobročinići. A jedine različitosti na koje bih vam dao pravo, bile bi one sa kojima stojite pred Bogom.

Potom Spasoje iz ogromnog ormara, koji bješe opasan debelim gvozdenim sindžirom, izvadi drvenu posudu i, okrenuvši se prema Kalu, upita:

• Znaš li šta je ovo?
• Kod nas to zovu vagan.
• I kod nas je to kao i kod vas. l po ničemu se ne razlikuju, osim po tome kome je ono što se nalazi u njemu, određeno da bude nafaka. lli, pak, sudbina od koje se ne može uteći. 

Spasoje pruži Kalu vagan i reče mu da ga otvori. Ovaj ga prihvati i podmetnu prst pod poklopac sa namjerom da to učinu. Začas ga preplavi nada da u njemu još traje Naninog sira čiji se prijatni i neodoljivi miris mogao osjetiti daleko ispred kuće.

Rukom, što je drhtala i treperela kao grančica na silnom vjetru ,najzad otvori vagan. l, umjesto sira, i ovčavine, kojima se najviše nadao, na dnu drvenog suda, na bijelom papiru, i krupnim slovima stajala su ispisana imena:

Hako i Muratka Nana Kalač iz Zasmreča

Kala odjednom spopade neko nesvatljivo osjećanje. Ni u snu nije mogao naslutiti da će mu se u nekoj dalekoj zemlji, a pogotovo u nekoj hapsani, nešto ovako desiti.

Od silnog treperenja Kalovo tijelo utonu u nešto što je ličilo na polusan iz kojeg ga istrgoše riječi ključara Spasoja Strašića:

• De, de, momčino! Ustani… ne boj se!

Kad dođo sebi, Kalo pred sobom ugleda Miraša koji još stoji pored čeličnog prozorčića i čeka njegov odgovor.

Tada, kao ptice koje prhnu ka nebu, iz Klaovog hudžuta izlepršaše riječi:

• A, jesi li čovjek da se vratiš?!
• E jesam, Kalo, Božija ti je vjera tvrda!

Kroz uzana vratanca sa druge strane Šemsovače, potpomognut mrklinom, Kalo izvede Miraša. Prigušujući uzgred zubima glas, unoseći mu se u lice, i sa pogledom prepunim strogoće, zapovijedi mu da treba da ode kao mrak, a da se vrati tmuša.

Miraš se potom izmiješa sa tamom u koju iznenada ukorača. A sva je prilika da i tama bi iznenađena gostom kojeg nije očekivala. Za njim je Kalo upirao pogled ne bi li ga mogao razlikovati od nevidjelice kroz koju se Miraš uporno protinjao kao kroz šumski gustiš i čestobu.

Kad se uvjeri da mrak i Miraš postadoše jedno te isto nepostojanje, Kalo neopažen niodkog, ponovo uđe među debele zidove Šemsovače. Koračajući uskim zatvorskim hodnikom zahvati ga čudnovato zadovoljstvo što je jednom ubogom zatvoreniku omogućio da obiđe, bar na kratko vrijeme, porodicu.To ga učini srećnim. Ali, sa druge strane tog ushićenja, odjednom proniknu strah da se Miraš neće vratiti, i poče da nagriza Kalovo uvjerenje u tvrdo obećanu riječ oslobođenog robijaša.

Učini mu se da je te večeri pustio iz kaveza neku opasnu ptičurinu, koja mu svojim prhutavim izlijetom obeća da će se vratiti tamo gdje je domalo prije boravila.

Ipak, nije ga napuštalo ni uvjerenje, da je, kadkad, nesigurna sloboda mnogo teža i nepodnošljivija od sigune robije. Takva razmišljanja prisiliše ga da krene prema svim zatvorskim sobama. Otvarao ih je redom. Nikoga, od onih koji su bili unutra, nije poštedeo od sopstvene vike i psovke, kao: svi ste vi jedna te ista banda i prevejana bagra, za koju samo zatvor može biti dobar. Zatim priđe Mirašovoj ćeliji i uz snažnu škripu gvozdene reze, otvori prozorčić na njoj i pogrdnim riječima ispsova onog kojeg već nije bilo u njoj; da je on, Miraš, najcrnje zlo u Ijudskom obliku, da je fukara i ništaroba, i da će, koliko je sjutra, stići tamo gdje će mu kosti istrunuti.

U toku noći Kalo je nekoliko pta otvarao i zatvarao Mirašovu ćeliju, upućivao mu opasne prijetnje i pogrdne psovke. Skorašnji zatvorenici bili su prestrašeni oštrim ponašanjem jednog

ključara. lmali su utisak da će ih te noći sve premlatiti, prebiti im svaku kost u hudžutu, i pretvoriti u pljevu koju i najlaganiji vjetar može raznijeti. Oni, koji su duže vremena stanovali u Šemsovači, zasigurno su znali da ispod Kalovog grubog i bahatog ponašanja buja neizmjerna dobrota i ljudskost, i da je neko, kome on sada upućuje oštre i pogrdne psovke, već stigao kod kuće, da nakratko vidi svoje najmilije. Zbog toga su ćutali i očekivali da sutrašnji dan zasija na licu nekog zatvorenika.

Te noći vrele i krupne graške znoja često su prale Kalovo namršteno čelo. Nadanje, koje se već sasvim istanjilo, navali mu san na oči. l predhodno donijeta presuda samome sebi, da će on zamijeniti Miraša, nimalo mu nije padala teško. Čak ga je opuštala i uspavljivala. Pomirba sa svim tim bila mu je najprihvatljivija.

U trenucima kad dan poče da kidiše na dušu noći, kad nevidljivo i nejasno ustupaju mjesto svojim suprotnostima, šum na vratima Šemsovače naglo ga trže iz dosadašnjeg mrtvila. Hitro i neosjetno Kalo otvori uzana vrata Šemsovače i kroz njih uđe tmuša.

U ranim jutarnjim časovima iz ćelije, koja je za jednu noć bila oslobođena Miraševe sudbine, četvorica naoružanih zatvorskih stražara izvedoše tvrdo vezanog osuđenika i odvedoše na izdržavanje višegodišnje robije.

* * *

Savlada i mene silni umor i samo sloveći ovu kratku priču o krivudavim putanjama i zamršenim Ijudskim sudbinama. Spopadoše me krupne i vrele graške znoja promišljajući začas šta jedan vakat iz svog nevidljivog gnijezda može da im ponudi.lli, pak, uskrati.

Kao veliko olakšanje od sveg tog umora, poduprije me nada, i uvjerenje, da će zasigurno stići vaktovi u kojima će živjeti i dvojica sa dušom. I onaj, treći iz čije će glave stasavati zrelo zrnevlje razuma.l topli merhamet upućen Ijudima voljom Jedinog, Svemoćnog i Neuništivog.

U sve ovo najviše me je upućivala moja Nana, rahmetli Muratka – Hakovica.Pogotovo kad bi nama djeci, u vaganu koji je još Hako, rahmet mu duši, oštrom britvom šahovkom izdjeljao iz bukovog drveta, pravila podrobac od crnog ječmenog hljeba i žitkog kiselog mlijeka. l uvjeravala nas da su badrljice, što su isplivavale po vrhu podropca, nešto najzdravije za insane. Uporno je tutkala u naše glavice da nikad ne prehrlimo kad nas padne, jer će nas, na putu ka onom, Drugom svijetu, na Sirat ćupriji, sresti sve ono što jesmo i što nijesmo učinili na ovom prividnom dunjaluku.

I neizmjerno se obradovah što sam još za ovog kratkog i varljivog ovdunjalučkog trajanja, proživio jedan Džennet.

I baš u duši Naninoj.

* * *

Ravnu heftu jato vrana opsjedalo je Naninu kuću. Graktale su, slijetale na krov od šindre, pa opet uzlijetale visoko, odakle bi se strahovitom brzinom obrušavale na nju.

Kadkad su ličile na Ijude koji se međusobno prepiru, i svađaju oko nečega značajnog, a što bi trebalo ispričati ukućanima.

Muratku zabrinu ovo što vrane u ovolikom broju, i bez prestanka, obilaze njenu kuću. Crnom šamijom srce joj zabradi slutnja da će se onom njenom djetetu, tamo daleko u nekoj nepoznatoj zemlji, nešto strašno desiti, i da otud živu glavu neće iznijeti. l pismo već nekoliko mjeseci od njega nije pristizalo. A, i ako jeste, neko bi ga uzeo, pročitao ako je i zano čitati, pocijepao u tiriftike i bacio u Gusničku rijeku.

Zatim je podizala ruke ka nebu, molila se Uzvišenom da joj sačuva dijete od nepretijeka. Po cijelu bogovetnu noć učila Jassin i gdje god je srela siromaška udjeljivala sadaku, jer je bila uvjerena da je sadaka pola ljudske nafake i da ona zasigurno čuva glavu insanima.

Pred ponoć, na sam sedmi dan od kako joj vrane stigoše u goste, neko snažno zalupa po spoljnim kućnim vratima. Mlađi brat Kalov, Adem, hitro potrča ka njima i otvori ih.

Kroz širom raskriljena vrata, i ravno pola godine ranije, Kalo upade u kuću iz koje, bez i malo nade u povratak, otišao prije dvije godine.

Zatim, Nani i bratu ispriča sve što mu se dogodilo.

Nakon nekoliko dana ukućani, šćućureni oko svojih radosti i briga, primijetiše da onih nasrtljivih vrana više nema, i da su odletjele ka nekomdrugom mjestu, odakle će, najverovatnije, i sa hairli bešaretima posjetiti Miraševu kuću. A one dvije vrane, što su već dugo stanovale na tavanu naše drvene kuće, i potpuno naviknute na ukućane, bezbrižno su skakutale po avliji.

Iz pletenog koša za žito, Nana vaganom zahvati ječmenog zrnevlja i razasu ga ispred njih.

***

Hamdija Kalač rođen je 1946. godine u Kalačima kod Rožaja. 

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Prištini (odsjek za jugoslovensku književnost). Živi u Rožajama. Objavljene knjige: Nebo na raspeću, poezija (1972), Vrata tame, poezija (1993), Kako se prepoznati, poezija (1995), Đerdan od suhoga leda, haiku poezija (1998). 

Dobitnik nagrade “Zaim Azemović”.