A dobro ljudi su takvi da lako odbiju poslovnu ponudu koja bi značila blagostanje za cijelu porodicu.
A zašto odbiju takvu ponudu i tako lako, kaže zbog majke, kaže ne mogu je ostaviti sada kada me najviše treba. I tako je Evropa i sve njene blagodeti bez žaljena ostala ispod nogu majke ovog dobrog momka.
Da li zato što sam ostala bez moje, ili zato što bih voljela samo jedan sahat sa mojom, ili zato što je taj momak hitar i nasmijan, vaspitan i uljudan, još i prije tog saznanja zadobio moju naklonost i poštovanje, uglavnom ne znam zašto od svega toga, ali tvrdim da u Rožajama zaista postoje dobri ljudi.
Ti dobri ljudi su jednostavni i neposredni, sa njima se postaje prijatelj u hodu i u onoj minuti dok spuštaju posluženje na sto.
U toj minuti se uvijek ima prilika porazgovarati, nasmijati, našaliti, ili će kazati: ovo posluženje je na kuću, i upravo ta minuta je onaj prostor gdje neki rado i po samoj inerciji svoje ličnosti stvaraju prijateljstva, laka i trajna.
Džemil Nurković je jedan od tih “takvih” ljudi i jedan od onih momaka, konobara, koji zarađujući hljeb, ujedno stvara i prijateljstva.
U opisu njegovog posla sigurno je da stoji ona stavka o ljubaznosti prema gostima ali takva stavka, kada se o Džemilu radi, ne mora biti ispisana, niti vjerujem da mu se desilo da ga je neko od gostiju ikada pozvao zbog nepoštovanja te stavke.
Jer, kod nekih ljudi, osmijeh i lijepo ophođenje se podrazumijevaju. I takve osobine kod jednog čovjeka u ovom momentu otuđenosti kakvu danas živimo, najveća su blagodet koju jedni drugima možemo činiti. Ipak, takva blagodet nije tako česta ma koliko se činilo da je “neskupa”. No, Džemil je jedan od onih momaka, konobara, koji jureći kroz gužvu sa prepunim poslužaonikom, uzgredno stvara i prijateljstva.
I ono da sadaka nije samo u davanju već i u obveseljavanju nekoga, i da su lijepa riječ i blago čehre najveća sadaka, Džemil možda zna, a možda i ne zna. No, isto tako jasno je da kod Džemila nema bilo kakve kalkulacije.
Ono što negdje svi znamo iz sopstvenog iskustva jeste da se čovjek teško odupire svom biću, pa bilo to u činjenju dobra ili u činjenju zla.
Džemil je zasigurno od onih koji se ne odupire činjenju dobra a kroz lijepu riječ, osmijeh i razgovor pa makar i s nogu jer ga čeka još mnogo gostiju. I kada negdje blizu ili malo dalje u svojoj okolini imamo takvog insana, onda mu treba odati priznanje zbog svega ljudskog što je danas nažalost sve rjeđe i zbog čega smo sve više sami.
Novinarka: Munevera Sutović
