Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Danas, 27. februara 2025. godine, navršava se 32 godine od jednog od najmonstruoznijih ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije – otmice i brutalne likvidacije nevinih putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar, zločina koji je zauvijek ostavio krvavi trag na savjesti čovječanstva. Tog kobnog 27. februara 1993. godine, na željezničkoj stanici u Štrpcima, na granici Bosne i Hercegovine i Srbije, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom ozloglašenog ratnog zločinca Milana Lukića, izveli su iz voza 20 putnika – 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog neidentifikovanog muškarca i na najsvirepiji način ih pogubili. To nije bio samo zločin, to je bila hladnokrvna egzekucija nedužnih civila, čin etničkog čišćenja koji je zauvijek ostavio krvavi trag.
Oni nisu bili vojnici, nisu nosili uniforme, nisu držali oružje u rukama. Oni su bili obični ljudi, putnici u vozu koji je trebalo da ih odvede a koji ih je umjesto toga odveo u smrt. Oni su stradali samo zato što su nosili drugačija imena, što su pripadali drugoj vjeri, što nisu odgovarali zločinačkoj ideologiji velikosrpskog nacionalizma koja je u vihoru rata širila smrt, strah i progon. Njihovi glasovi, krici i vapaji nisu samo nestali u noći Štrpaca oni i danas odjekuju kroz mračne hodnike istorije, kroz vapaj porodica koje i dalje tragaju za pravdom, kroz bolnu tišinu koja obavija njihova imena u kamenim neispisanim mezarima i bolnih suza majki, supruga, đece…
Danas kada se śećamo nevinih žrtava Štrpaca śetimo se i odajemo počast svim nevinim žrtvama na svim stratištima na prostorima Zapadnog Balkana, đe su Bošnjaci i drugi nevini civili ubijani, protjerivani, zatvarani, mučeni i ponižavani. Danas se priśećamo svih njih, redom, od najmlađeg do najstarijeg, jer njihova imena ne smiju biti zaboravljena.
Ipak, zločin u Štrpcima ostaje zločin o kojem se još uvijek „krišom govori“, koji se u udžbenicima istorije ne pominje ili se prećutkuje, dok porodice žrtava i dalje pate pod teretom nepravde i emotivnog bola. Da li smo danas bliži istini nego te 1993. godine? Nismo. I nećemo ni biti sve dok se ratni zločinci i njihovi sljedbenici veličaju kao nacionalni heroji. Sve dok tamu i mrak velikosrpskog nacionalizma ne pobijedimo istinom, obrazovanjem i kolektivnim śećanjem. Sve dok u čitankama istorije ne budu ispisane i ove mučne, bolne stranice ne da bi sijale mržnju, već da bi bile vječita opomena budućim generacijama.
Noam Čomski je rekao: “Ima veoma malo ljudi koji će, kad se pogledaju u ogledalo, reći: Ovo osoba koju vidim je grozno čudovište. Umjesto toga, oni smisle neku konstrukciju koja opravdava sve što rade.”
A ja ću reći čudovišta su nosila imena: Milan Lukić, Nebojša Ranisavljević, Mićo Jovičić i drugi zlikovci koji su ruke okrvavili nedužnim životima. Da li će pravda ikada stići? Da li će se krvava stranica Štrpaca jednom zauvijek ispisati u sudskim presudama, u istorijskim knjigama, u kolektivnoj savjesti svih nas? Jer dokle god se zločinci ne nazovu pravim imenom, dokle god se njihove žrtve ne dobiju dostojanstveno mjesto u istoriji, dotle će Štrpci ostati ne samo simbol bola, već i simbol nepravde. Zato pamtimo. Zato ne zaboravljamo. Jer zaborav je drugo ubijanje nevinih žrtava. Zato naš dug nije samo u tome da pamtimo, već da govorimo, da śedočimo, da ne dozvolimo da ovaj i slični zločini ikada više budu prećutani. Naš zadatak je da istinu prenosimo budućim generacijama, jer ona nije teret – ona je obaveza, ona je posljednji glas ubijenih koji traži pravdu. Štrpci nisu samo “beznačajna” tačka na mapi, oni su rana na savjesti Balkana. A mi, građani Crne Gore, moramo biti svjesni da nijedna zemlja nije slobodna dok ne oslobodi istinu.
