Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
U vremenu u kojem se suština često zamagljuje iluzijom, u kojem se riječi troše i gube na značenju, postoji rijetka vrsta posebnih intelektualki koje ih doživljavaju kao svetinju. Jasmina Luboder-Leković, žurnalistkinja, pjesnikinja i pripovjedač, pripada upravo tom krugu onih čiji su odgovori promišljeni, jasni i satkani od iskrene potrebe da se kaže nešto što ostavlja trag. Rođena u podnožju Hajle, u Rožajama, Jasmina nosi duh svog zavičaja ne samo u mislima, već i u svojoj riječi – toploj, odmjerenoj, onoj koja plete ljudske emocije prema prijateljima i saradnicima. Njeni odgovori na jednostavna pitanja ne odaju samo skromnost već i duboku misaonost žene koja zna da posmatra svijet izvan nametnutih kalupa i stega. Kada govori o vremenu koje je obojeno digitalnim sadržajima, ona ne kritikuje tehnologiju, već ukazuje na gubitak iskrenosti u međuljudskim odnosima. Njeno poređenje s majkama prošlih generacija nije slučajno – u njemu se ogleda čežnja za vremenom u kojem su riječi imale težinu, pogledi dubinu, a tišina nije značila prazninu. Ona primjećuje da smo postali digitalno pismeni, a duhovno nepismeni, što je jedno od najsažetijih i najpreciznijih tumačenja svijeta u kojem živimo.
Skromna u riječima, ali bogata u mislima, Jasmina ne nameće svoje stavove, već ih gradi kroz simboliku i atmosferu. Njena ljubav prema pticama nije tek običan odgovor na pitanje o omiljenoj životinji – to je njeno životno načelo. Sloboda, kako u kretanju, tako i u mišljenju, ono je čemu teži i što se osjeća u njenim pjesmama. Njena poezija ne traži visoke tonove, ne nameće se, ali ostavlja utisak – poput tihe, ali duboke vode. Njen književni ukus otkriva osobu koja razumije suštinu ljudske prirode – Kafka, Selimović, Andrić, Bašić, Bukovski – pisci koji su se bavili pitanjem identiteta, unutrašnjih lomova i borbe sa sopstvenim bićem. Njihovi svjetovi su složeni, puni simbolike i tjeskobe, ali Jasmina u njima pronalazi istinu. Nije slučajno što je posljednja knjiga koju je pročitala Metamorfoza – priča o otuđenosti, o promjeni, o nerazumijevanju. Ona ne gleda svijet samo kroz ono što je vidljivo, već čita i ono što je ispod površine. Njen odgovor na pitanje o lažima nije tek jednostavno negiranje – ona zna da ljudi mogu lagati druge, ali da je najveća obmana kada lažu sami sebe. “Naučila sam da ljude treba vidjeti, ne samo gledati.” To je njen način da shvati svijet, da razumije emocije skrivene ispod riječi, iza pogleda, u gestovima.
NASLOV PAMTI
I
Zaškripe vrata…
Sve glasnije.
Da li i drugi tragaju za sličnima?
Ko je to tužan kada te osvježi dah dobrote?
Opet se čuje škripa vrata…
Snijeg nastavlja da zavejava.
Otopiće se lažni osmijesi.
II
Mjehuri i pjena
laganih pokreta ruku
radošću vajanog grada,
u haotičnim djelićima…
cakle se.
Tvrđave nadanja i oblaka.
Tornjevi pogleda.
A more talasa…
Oluja nailazi.
I pljusak…
Ostaje samo pijesak.
Zastava na pola koplja.
Ostaju zauvijek tu.
U mjehurima i pjeni talasa,
koji podsjeća na toplinu
u tom usnulom pješčanom gradu.
III
Čujem da se vraćaš starim hodnicima.
Sklanjaš prašinu koja se gomilala u tvojoj savjesti.
Paukove plašiš gubeći sebe u njihovim mrežama.
Počinjem da se prisjećam…
Prašina je zauzela prijesto.
Čudne senke vladaju tobom.
I gube se sunčevim zalaskom.
Kruna protkana uspomenama,
gubi smisao postojanje.
Uspomene nisu dovoljne za sutra.
Ne odustaj…
Pusti sjećanje da plovi
starim hodnicima.
IV
Sanjala sam davno odsanjan san.
Nebo je bilo visoko…
Zaboravljeni odjek pahulje,
u našim očima.
Nedosanjano…
V
Čežnja u nedočekanosti…
Ko još vara sebe
da postoji lažan pokret
zamahnut da uzme otiske
van vremena stvarane…
Poezija Jasmine Luboder-Leković je misaona refleksija prošlosti, sadašnjosti i vječnih istina koje se ne mogu izbrisati. Njene pjesme nose snagu žene koja ne posmatra svijet površno, već ga duboko osjeća, analizira i pamti. Pamćenje nije samo čin sjećanja, već proces u kojem se emocije utkaju u riječi, a riječi postaju svjedoci vremena.
Škripa vrata sudbine
U pjesmi ”Zaškripe vrata”, ritmično ponavljanje zvuka vrata simbolizuje dolazak promjena, ali i traganje za suštinom. ”Da li i drugi tragaju za sličnima? ” – pitanje koje pjesnikinja postavlja nije samo refleksija ličnog preispitivanja, već univerzalna potraga za istinom, za onima koji dijele iste vrijednosti. Lažni osmjesi se otapaju pod teretom istine, baš kao što snijeg prekriva tragove onih koji nisu bili iskreni. Ova pjesma odiše atmosferom neminovnosti, osjećajem da se istina uvijek razotkriva, uprkos svim pokušajima da se sakrije.
Tvrđave nadanja i oblaka
”Mjehuri i pjena” je pjesma snažne simbolike, koja kroz slike grada, mora i oluje prikazuje krhkost ljudskih težnji. Grad od pjene i mjehurića je metafora za ideale i nade, za one trenutke radosti koji blistaju prije nego što ih stvarnost izbriše. Tvrđave nadanja stoje uspravno, ali oluja dolazi, pljusak ih briše – ostaje samo pijesak. U tim naizgled prolaznim slikama krije se dublja poruka ono što ostaje nije materijalno, već ono što je utkano u ljudsku svijest, u uspomene, u misli koje se vraćaju čak i kad su gradovi porušeni.
Prašina prošlosti
“Čujem da se vraćaš starim hodnicima” pjesma je o sjećanju, o povratku u prošlost koja je zauzela prijesto u ljudskom umu. Simbolika paučine, prašine i sjenki koje vladaju sobom ukazuje na unutrašnji konflikt između prošlog i budućeg. Uspomene, premda dragocjene, nisu dovoljne za sjutra. One mogu biti vodič, ali ne i oslonac. Zato pjesnikinja poručuje – ne odustaj! Ovo je pjesma žene koja razumije snagu prošlosti, ali i neizbježnost kretanja naprijed, ma koliko ono bilo teško.
Snovi koji se ne zaboravljaju
U ”Sanjala sam davno odsanjan san” motiv neba i pahulja stvara osjećaj distance između ,,različitih svjetova snova.” Nebo je visoko, a odjek pahulje ostaje zaboravljen. Postoji čežnja za nečim što je izmaklo, što se nije ostvarilo. Ova pjesma je minijaturna, ali emotivno snažna – u samo nekoliko stihova oslikava osjećaj nedosanjanih snova, nečega što je bilo na dohvat ruke, ali se raspršilo poput pahulje.
DOKAZ
Bješe to hladna zima 1946. godine.
U naslijeđe je ostavila zavejane tragove…
Utabane toplotom prijateljstva i korakom hladne sudbine…
Stara, trošna kuća na desnoj strani Mojstira.
Zima hladna, a kuća topla.
Iz dana u dan…
Kroz dimnjak je lagano, neosjetno
i nepovratno ta toplota odlazila.
Fatima i Ljutvo.
Bješe to njihova posljednja zima, u toplom ušuškanom domu…
Ljutvo, radnik, vrijedan čovjek u srednjim godinama.
Teških umornih ruku – još umornijih očiju.
Fatima, nježna žena, u najljepšem dobu.
Nedosanjanih snova, šarama ćilima bojila je dane.
Sa dobrotom u grudima i zenicama kvasnih od čekanja.
U toj toploj kući, često usamljena, samo u društvu svojih želja.
U neposrednoj blizini, preko blatnjavog seoskog puta.
U blizini stare drvene ograde, koju je sagradio još za života dobri amidža Hasan.
Hatidža.
Najbolja prijateljica i saborac u tom sablasno usamljenom vremenu.
Utjeha, uz popodnevnu kahvu,
dok se Ljutvo umoran i promrzo, ne vrati sa posla.
I tako iz dana u dan…
Ljutvo radi.
Fatima i Hatidža ispijaju kahve…
Jednog, pahuljama zavejanog popodneva.
Ispremrzo Ljutvo pređe preko praga,
strese snijeg sa teških čizama…
I dalje se osjećao miris kahve…
Čudne su te slutnje u nama…
Teška i u toj njihovoj priči.
Na sudu.
Neposredno poslije posljednje Fatimine i Hatidžine kahve…
U sudnici, gledajući sudiji u oči.
Ljutvo izusti svoj neoboriv dokaz:
Miris kahve…
Kroz neke druge dimnjake nastavljale su se tuđe uspomene.
Zima je i dalje bila hladna.
Ali ta kuća, na desnoj strani Mojstira više nije bila topla.
TRAGOM JEDNOG PISMA
Hartijom prošlosti…
Uvijek pletemo uspomene,
kao čarape od vune,
toplinom majčinog pogleda,
strogoćom očevog mekog srca,
lagano, ali temeljno.
A uvijek samo da svima bude toplo i udobno.
Naši očevi, posle Mi…
Istim tragom, sa istim željama,
ali svako u svom vremenu postojanja…
Život.
Nekad, sad, sjutra.
Putuje, kao i perom prenesena misao…
Pismom naše duše, arebicom.
Te davne godine,
pozne jeseni ili možda je bilo rano proljeće, ko zna…
A u pismu…život.
Hartrijom postojanja…
Zanimljivi su izvori kojima teku naše misli.
Neobični su tokovi naših napisanih riječi,
koje se tragom jednog pisma, uliju u naše srce.
Tragom tinte,
iz ruke u ruku,
iz godine u godinu,
kroz muzej uspomena.
Ispred mene stari rukopisi.
Na njihovim stranicama pismo!
A u pismu… meni dragi ljudi, koji više nisu sa nama.
Moj otac, njegove brige, u tom zamrznutom trenutku hartije.
Kao niske đerdana pokidala su se osjećanja u meni…
Hartijom prolaznosti…
Niko nema ljepša sela od nas.
Nigdje iskrenosti kao kod vrijednih, a umornih,
naših ljudi.
Brinuli smo nekad o našim komšijama,
bili oni tu, ili u nekom dalekom gradu.
Gradu, koji je odvajao oči od porodice,
ali srcem uvijek uz nas.
Grad u kojem su očeve ruke uspijevale da obezbijede hljeb za sve nas.
Brinulo se nekad o tuđim amanetima…
Tragom i ovog efendijinog pisma,
kao podsjetnik da je bilo, ima, i uvijek će da bude dobrih ljudi…
Miris kahve kao dokaz
Najveća snaga ženskog pera dolazi do izražaja u pjesmi ”Dokaz”, đe se kroz narativ o Fatimi i Ljutvu prepliće sudbina, prijateljstvo, rad i gubitak. Pjesnikinja gradi priču o jednoj zimi, o jednoj kući, o ženi koja tka dane u ćilime čekanja, o mužu čije su ruke teške od posla i života. U tom vremenu, tiha podrška dolazi kroz prijateljstvo s Hatidžom – kahva, razgovori, mali rituali koji život čine podnošljivijim. Ali dolazi trenutak kada se sudbina prelama – Ljutvo na sudu izgovara miris kahve kao neoboriv dokaz. Pjesma je bolno svjedočanstvo kako se dom može ugasiti, kako toplota može nestati, kako se životi mogu promijeniti u samo jednom trenutku. I dok se snijeg i dalje zadržava na Mojstiru, ta kuća više nikada neće biti topla.
Tragom jednog pisma
U posljednjoj pjesmi, ”Tragom jednog pisma”, Jasmina Luboder-Leković dotiče se suštine ljudske povezanosti kroz generacije. Pismo je simbol onoga što ostaje, trag kojim hodimo kroz prošlost i sadašnjost, pismo i sva pisma svjedočanstva vremena. Svaka riječ napisana tintom u hartiju postaje trajno svjedočanstvo, nešto što se ne briše lako. Iza svakog rukopisa krije se priča, iza svake ispisane misli stoji osoba, njeni snovi, njeni strahovi, njena ljubav. Ova pjesma je o očevima, o amanetima, o odgovornosti koju nosimo jedni prema drugima. Njen završetak nije samo refleksija na prošlost, već i poziv da se ne zaboravi – da se pamti.
Jasmina Luboder-Leković ne piše samo pjesme – ona piše svjedočanstva, bilježi misli, osjećaje i sjećanja. Njena poezija nije ukrašena suvišnim metaforama, već nosi snagu jednostavne istine. Kroz svoje stihove ona postavlja važno pitanje: šta je ono što ostaje iza nas? Da li su to lažni osmjesi koji se tope na zimskom vjetru ili su to mirisi, riječi, tragovi pisama i sjećanja koja se prenose kroz generacije? Njene pjesme nose glas žene koja ne zaboravlja, ali i ne ostaje zarobljena u prošlosti. Ona zna da su uspomene važne, ali da nisu dovoljne za sjutra. I zato njena poezija ne služi samo da podsjeti – ona služi da opomene. Da natjera na razmišljanje. Da probudi. I zato pamti. Jasmina Luboder-Leković pripada onim posebnim intelektualkama koje ne koriste svoju riječ da bi se nametnule, već da bi premostile tišinu, takođe podsjetile na istinske vrijednosti. Njena poezija nije samo umjetnički izraz, već i svjedočanstvo vremena, života, sudbina običnih ljudi čiji su snovi i uspomene utkane u hartiju. Kroz svoje stihove i misli, ona potvrđuje da je snaga žene u njenom pogledu na svijet – u sposobnosti da pamti, razumije i osjeća, ali i da ne odustane.
Biografija:
Jasmina Luboder Leković, rođena 24. septembra 1983. godine u podnožju Hajle-Rožaje. Diplomirana žurnalistkinja. Radila kao trener za nezaposlena lica u crnogorskom Zavodu za zapošljavanje i kao bibliotekar. Trenutno radi u Istorijskom arhivu „Ras” u Novom Pazaru. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Piše poeziju i prozu. Najljepše zvanje – Lamijina i Linina mama.
