Sjajne vijesti stižu iz Norveške! Dvanaestogodišnja Aida Džanković iz Osla osvojila je zlatnu medalju na Kupu Norveške u tekvondou, potvrdivši status jedne od najperspektivnijih mladih sportistkinja u zemlji. Iako rođena i odrasla u Norveškoj, Aida s ponosom ističe svoje porijeklo, njena majka Almera (Avdić) Džanković je iz Rožaja, i upravo ta veza s Crnom Gorom za Aidinu porodicu ima posebno značenje.
U razgovoru za naš portal, Aida otkriva kako izgleda život mlade šampionke, kako usklađuje školu i sport, i šta je to što bi voljela da ostvari u budućnosti, a sve to dok s ponosom njeguje svoje rožajske korijene.
Koliko dugo treniraš tekvondo i šta te je privuklo ovom sportu?
Tekvondo treniram od svoje šeste godine. Moji stariji brat i sestra su već tada bili članovi tekvondo kluba u Oslu i često sam ih gledala na treninzima. Njihova energija i posvećenost su mi izgledali jako zabavno i uzbudljivo, pa sam poželjela da i ja budem dio toga. U početku mi je sve bilo novo i zanimljivo, ali kako sam počela da učim tehnike i napredujem, sve više sam zavoljela ovaj sport. Dodatna motivacija mi je bila to što sam mogla trenirati zajedno s njima jer mi je to davalo osjećaj zajedništva i podrške.
Koliko puta sedmično treniraš i kako izgleda tvoj tipičan dan?
Treniram četiri puta sedmično, a svaki trening traje između dva i tri sata. Treninzi su uglavnom nakon škole, pa se trudim da prvo završim školske obaveze. Nakon treninga volim da se opustim kod kuće, najčešće čitajući ili provodeći vrijeme s prijateljicama. Tekvondo zahtijeva dosta energije i discipline, pa mi je važno da balansiram između škole, treninga i odmora.
Kako uspijevaš da uskladiš školu, treninge i slobodno vrijeme?
Nije uvijek lako, ali trudim se da dobro organizujem svoje vrijeme. Prioriteti su mi jasno postavljeni, škola i trening su mi jako važni, ali se trudim da ostavim prostora i za druženje i odmor. Imam veliku podršku porodice i trenera, te sve se može uskladiti, a ključ je u dobroj organizaciji i motivaciji.
Šta ti je najvažnije kada ulaziš u borbu – tehnika, koncentracija, motivacija ili nešto drugo?
Za mene je kombinacija više stvari ključna, ali ako moram da izdvojim to su koncentracija i tehnika. Tekvondo zahtijeva potpunu usmjerenost i preciznost. Motivacija me svakako vodi kroz treninge, ali kada sam na borilištu, tada sve zavisi od toga koliko sam mentalno prisutna i koliko dobro mogu da primijenim ono što sam naučila.
Tvoje porijeklo po majci vodi iz Rožaja. Dolaziš li u Rožaje i kako doživljavaš svoju vezu sa Crnom Gorom?
Da, svake godine posjećujemo Rožaje jer mi je majka rodom odatle. Tamo imam mnogo rodbine i svaki boravak mi je ispunjen radošću, druženjem i toplinom. Veoma sam vezana za Rožaje i Crnu Goru, osjećam to kao važan dio svog identiteta. Uvijek mi je lijepo da budem tamo i da provodim vrijeme s porodicom.
Kako si se osjećala kada si osvojila zlatnu medalju na Kupu Norveške?
Kada sam osvojila zlatnu medalju u kategoriji kadeta do 13 godina, osjećaj je bio nevjerovatan. Bila sam presrećna i ponosna jer sam znala koliko sam truda uložila. Finale je bilo veoma zahtjevno jer su protivnici bili odlični, ali sam dala sve od sebe i uspjela. Posebno mi je značilo što sam osvojila i ekipnu zlatnu medalju sa svojim klubom.
Možeš li nam opisati kako je izgledalo posljednje tvoje takmičenje i koji meč ti je bio najteži?
Takmičenje je bilo veoma dinamično i uzbudljivo, sa mnogo kvalitetnih boraca. Svaka borba je predstavljala novi izazov, ali bih rekla da mi je finale bilo najteže. Ipak, upravo takvi mečevi me najviše motivišu da nastavim da se usavršavam.
Kako tvoji vršnjaci reaguju na tvoj uspjeh?
Većina mojih vršnjaka me podržava i iskreno su ponosni na mene. Često mi kažu da ih inspirišem da i oni budu uporni u onome što vole. Lijepo je znati da mogu nekome biti uzor. Ta podrška mi puno znači i dodatno me motiviše.
Imaš li sportskog uzora?
Moj najveći uzor je moja starija sestra, koja ima crni pojas u taekwondou. Njena posvećenost, snaga i radna etika su nešto čemu se zaista divim. Često treniramo zajedno i svaki put naučim nešto novo od nje.
Koji su tvoji planovi i snovi vezani za tekvondo?
Moj san je da jednog dana učestvujem na Evropskom i Svjetskom prvenstvu. Već sam osvojila dvije zlatne medalje, jednu u Oslu, a drugu na Kupu Norveške – i to mi daje dodatnu vjeru u sebe. Želim da nastavim trenirati, učiti i napredovati, a uz podršku roditelja i trenera vjerujem da je sve moguće.
Aida Džanković je primjer da talenat, upornost i snažna porodična podrška vode ka velikim rezultatima. Njeni uspjesi inspirišu, a toplina kojom govori o Rožajama i Crnoj Gori pokazuje koliko su korijeni važni, bez obzira gdje se živi. O Aidinom putu vjerovatno ćemo još dugo slušati, jer ovo je tek početak.
Lejla Kalač Nurković
