U subotu, 12. 4. 2025. godine, u Rožajama je porušena kuća rahmetli Fatime Hadžialijagić, stara duže od jednog vijeka.
Zašto priča počinje datumom smrti ove kuće, stvar je jednostavna. Ako nismo zabilježili datum njenog rođenja, kao ni mnogih drugih, neka onda počnemo čuvati našu istoriju od datuma smrti.
Datum smrti znači da je nešto umrlo, a ako je umrlo onda je zasigurno postojalo. A onda možda i to bude način da se istorija, mada okrnjena, sačuva. Neko iz narednih generacija, više svjestan, polazeći od tog datuma će započeti istraživanje i iskopavanje duše starih Rožaja koje nama kao zajednici nestaje pred očima a da pritom i ne žalimo.
Sve je manje objekata orijentalne arhitekture u Rožajama. Ili su porušeni, ili su se urušili pritisnuti zubom vremena, ili još jedva stoje na klimavim nogama. No, u osnovi njihovog propadanja je neinteres nas kao zajednice da smo od Rožaja mogli napraviti stari grad, da smo mogli valorizovati sve što je trebalo i da kroz viziju Rožaje trebalo biti grad muzej jer je imalo takav potencijal. No čemu potencijal ako ga niko ne vidi?
O mnogim stvarima ne postoje pisani tragovi, mnoge priče nisu ispričane, mnoga djela nisu sačuvana, mnogo velikana je pušteno niz vodu i mnogo generacija je izumrlo a sa njima i zadnja svjedočenja.
I onda, ko smo i šta smo…
Ipak, ostaje nam ta mogućnost da narednim generacijama ostavljamo barem neke pisane tragove, kao što je datum 12. 4. 2025. godine, kada je porušena kuća Fatime Hadžialijagić, stara ljepotica u Kučanskoj mahali. Pa neka naredne generaciju krenu od datuma smrti jer za nas, malo poodmakle, kasno je da krećemo od datuma rođenja.
Neko je zaboravio da bez istorije nema ni naroda, a ni mi poslije njih to još nismo shvatili. Jer ovakva rušenja tek slijede. Nadajmo se da će u tom momentu neki slučajni prolaznik zabilježiti kamerom telefona datum smrti, kako je to učinio uvaženi Rika Hadžić, svjestan no usamljen u saznanju da je juče u Rožajama istorija još jednom zaplakala.
Munevera Sutović
