Nasilje nad ženama i djevojčicama predstavlja jedno od najrasprostranjenijih manifestacija diskriminacije žena, a proističe iz negativnih društvenih stavova u vezi sa ulogom žene i visokog nivoa rodne nejednakosti. Obaveza svakog društva je da promoviše kulturu nulte tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djevojčicama.
Institut za javno zdravlje Crne Gore i ove godine obilježava 25. novembar – Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama čime počinje tzv. „Narandžasta kampanja“ ili „16. dana akivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“. Cilj kampanje je informisanje javnosti o problemu nasilja nad ženama i djevojčicama, koje ostavlja ozbiljne posledice na žrtve pojedinačno, njihove porodice i na razvoj društva u cjelini. Kampanja se završava 10. decembra „Međunarodnim danom ljudskih prava“, čime se simbolično ukazuje da je nasilje nad ženama najrasprostranjeniji oblik kršenja ljudskih prava u svijetu.
Prema posljednjim procjenama Ujedinjenih nacija, bar jedna od tri žene je doživjela fizičko ili seksualno nasilje tokom života, a manje od 40% žena su potražile pomoć nakon iskustva nasilja bilo koje vrste. U prosjeku, svakih sat vremena više od pet žena ili djevojčica biva ubijeno od strane člana porodice.
Problem nasilja nad ženama i djevojčicama pojačan je pandemijom COVID-19, a dodatno se povećava zbog klimatskih promjena, globalnih sukoba i ekonomske nestabilnosti. Osim toga, u kontekstu digitalizacije koja se brzo širi, nasilje nad ženama i djevojčicama uz pomoć interneta i tehnologije pogoršava postojeće oblike nasilja i dovodi do pojave novih obrazaca nasilja.
U Crnoj Gori rodno zasnovano nasilje spada u skrivene i visoko stigmatizovane teme jer je nasilje duboko ukorijenjeno u patrijarhalnoj kulturi podržano kulturom nekažnjivosti i normalizacije nasilja. Obično se nasilje u porodici prećutkuje i veoma rijetko prijavljuje. Nedostatak informacija o tome kome žena ili djevojčica treba da se obrati kada doživi nasilje, nedostatak podrške, strah od oduzimanja djece i gubitka finansija, stid i ucjene fotografijama neki su od razloga zbog koji se odustaje od prijavljivanja nasilne osobe.
Svaki novi slučaj nasilja otvara ozbiljna pitanja odgovornosti svake karike u sistemu i spremnosti da se prepozna i spriječi nasilje, zaštite životi žena i djevojčica. Posebno su ranjive žene i djevojčice sa invaliditetom, pripadnice romske populacije, migrantkinje, izbjeglice iz ruralnih područja i one žene koje žive u predjelima koji su zahvaćeni humanitarnom krizom ili ratom.
Zdravstveni sistem ima veoma važnu ulogu u pružanju pomoći osobama koje su preživjele nasilje a uloga zdravstvenih radnika/ca je da prijavljuju nasilje nadležnim službama uz obavezno dokumentovanje fizičkih i psihičkih povreda i upućivanje ka specijalizovanim servisima za podršku, kao što su socijalne službe i organizacije za zaštitu žrtava nasilja, koje omogućavaju boravak, tretman i besplatnu pravnu pomoć.
S druge strane, veoma je značajno da se jačaju uspostavljeni servisi psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja na primarnom nivou zdravstvene zaštite, koji imaju za cilj da pomognu počiniocima da promijene svoje ponašanje uz usvajanje pravilnih stavova o rodnim ulogama u porodici ili partnerskom odnosu i da prihvate odgovornost za svoje ponašanje.
Podaci pokazuju da se seksualno nasilje veoma rijetko prijavljuje i da je ova tema u crnogorskom društvu i dalje tabu tema o kojoj bi trebalo otvorenije pričati.
Uzimajući u obzir ulogu zdravstvenog sektora, veoma je važno da pružaoci zdravstvenih usluga posjeduju informacije i vještine prepoznavanja nasilja, način pružanja pomoći, prijavljivanja nasilja i savjetovanja, poštujući Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici. Međutim, u praksi je pokazano da se postojeći protokol nedovoljno poštuje i bilo bi značajno ispitati razloge te pojave.
Savjesno prijavljivanje nasilja i efikasno procesuiranje ključni su korak za uspješan odgovor društva prema nasilju nad ženama, koje je prema svim pokazateljima i dalje zabrinjavajuće prisutno u Crnoj Gori. Veoma je važno da svako ko je u saznanju ili primjeti bilo kakav oblik nasilja reaguje i prijavi slučajeve istog nadležnim institucijama, prije svega policiji.
Žene i djevojčice ne treba da kriju i da trpe bilo kakav oblik nasilja, već trebaju biti zaštićene, a nasilnici kažnjeni.
Osobe koje dožive ili trpe bilo kakav oblik nasilja mogu se obratiti policiji, zdravstvenoj ustanovi, nadležnom centru za socijalni rad i organizacijama koje brinu o žrtvama nasilja u porodici.
