Promovisan roman “Stazom seoba prema vječnom domu”, autorice Ajše Jašar Hot – Kajević 

U čitaonici Narodne biblioteke, 26. decembra 2022. godine, promovisan je roman “Stazom seoba prema vječnom domu”, autorice Ajše Jašar Hot-Kajević.

O njenoj knjizi su govorili profesorica Mirsada Šabotić, učenici Gimnazije ,,30.septembar”- članovi Literarne sekcije Berna Sutović, Sumeja Ramović i Karim Kalač dok je muzikom na gitari program obogatio Emin Kalač.

Ajša Jašar Hot-Kajević je porijeklom iz Rožaja. Rođena je 26. decembra 1976. godine u Istanbulu.

2004. godine prvi put je došla u svoju djedovinu, u Crnu Goru. Od tada svake godine dolazi u domovinu. Vremenom je naučila maternji jezik, što joj je bila velika želja.

Od 2017. godine počela je da čita o druženjima svojih ljudi u Turskoj.

Radi kao sudski prevodilac.

Ovo je njen drugi roman.

Ajša Jašar Hot-Kajević u svojoj knjizi Stazom seoba prema vječnom domu sa posebnom emocijom priča o sudbini svojih predaka. Iako rođena u Turskoj, za rodni kraj je ipak vežu posebne emocije.

Njena namjera da napiše ovu knjigu ogleda se u želji da ostavi jedno svjedočanstvo i trag o sudbini ljudi prema kojima život nije bio blag i na taj način svom rodnom kraju pokloni jedno sjećanje, a precima se oduži za sve ono kroz šta su prošli da bi njihovi potomci imali bolju budućnost.

Organizator promocije je Centar za kulturu Rožaje, a moderatorka Gordana Ganić.

Nova knjiga Stazom seoba prema vječnom domu Ajše Jašar Hot Kajević je još jedno ostvarenje ženskog pisma, koje je pisano daleko od zavičaja, ali u kome je svaka riječ natopljena ljubavlju prema domovini, mjestu odakle su Ajšini preci. U nadi da im život bude blagorodniji, pedesetih godina prošlog vijeka, Ajšini preci karanuli su u jednom pravcu, u obećanu zemlju, Tursku.

Štivo Stazom seoba prema vječnom domu žanrovski se ne može odrediti. Međutim, sadržina teksta ukazuje da je naša autorka, kombinujući fikciju i fakte, napisala sagu o Hotima, svojim precima, čiji je život u jednom minulom vremenu bio prekriven plaštom iz kojeg je izvirala nepredvidiva borba za humaniju egzistenciju.

Veoma je zanimljiva kompozicija ove knjige, koja se može sagledati iz više uglova kada je u pitanju pripovijedanje. Ipak, u pitanju je nenasopisna naracija jer je autorka pisala istinu i jedino je, koristeći književne ukrase, dograđivala priče.

Ovaj Ajšin dragulj je iznikao iz priča njenog oca Mehmeda, koji je posljednje dane svog života posvetio pričanju.

Mehmedova priča je uvezana likovima koji, takođe, pričaju svoje priče, pa je to zajednička priča porodice Hot i kreće od Ajšinog djeda Sadrije Hota koji priča priču o svom ocu.

U cjelini Priča Sadrije Hota, mog djeda, on pripovijeda o svom ocu Redži, koji je stradao od neprijateljske ruke. Znači, Mehmed je kazivao priču Ajši, ali ta priča nije ispričana sa Mehmedove tačke gledišta, već sa gledišta njegovog oca Sadrije, koji je učesnik dešavanja na taj način autorka, da bi bila što autentičnija, oživljava Sadrijin lik.

Cjelina u knjizi pod nazivom Priča mog baba Mehmeda, ispričana je sa Mehmedove tačke gledišta.

Motivi rata, patnje, straha, bola, smrti, borbe za lagodniji život dominiraju u priči koju kazuje Sadrija. Istorijske činjenice koje su date u prvom dijelu, prije Predgovora, a koje kazuje Sadrija, datiraju iz Prvog svjetskog rata . U njima je dat opis ratnih stradanja. Naša autorka u ovom dijelu knjige nije težila posebnim književnim ukrasima. Bez namjere da čitaocima pruži poseban estetski doživljaj, fokusirala se na autentičnost, opisujući težak i turoban život seoskog čovjeka koji, pored toga što mora da nahrani gladna usta, susreće se i sa problemima koji su izazvani ratnim dešavanjima. U centru zbivanja je njen pradjed Redža.

Najveći dio pripovijedanja je sa Mehmedove tačke gledišta i počinje od Drugog svjetskog rata, pa sve do trenutka kada je sa porodicom u Istanbulu napravio svoju kuću i našao svoj mir. Mehmed u pričanju, sa svoje tačke gledišta, priča o ocu, o trenutnom miru, ali i o potajnoj želji njegovog oca da napuste svoje ognjište i odu u obećanu zemlju na Bosforu – Tursku.

Drugi svjetski rat je svojim zlogobnim krljuštima oduzo život Mehmedovim stričevima Musi i Ćazimu koji su stradali kao partizani. Oslobođenje nakon rata je na trenutak unijelo svjetlosti u Mehmedovu porodicu.

Na selu se teško živjelo. Mogućnosti za lagodan život su bile ograničene. Međutim, u našoj kući su vladali mir, toplina i harmonija. Često je bilo i suza, zaplakalo bi se. Ponekad, kada je trebalo obezbijediti zimnicu, nailazili su teški trenuci jer je siromaštvo bilo dio života, ne samo kod nas, u našoj porodici, nego kod svih u selu. To nas nije mnogo remetilo jer smo bili jedni drugima podrška. Čuvali smo jedni druge, stariji pazili mlađe. Svaki problem je bio zajednički problem tako da, kada bi potekla neka suza, opekla bi sve nas. Mnogo je bilo lakše dijeliti bol, nego trpjeti u sebi. Takođe smo i sreću dijelili. Dovoljno je bilo da neko doživi lijep trenutak, a da svima nama zasija osmijeh na licu. Čuvali smo kult porodice.

Ipak, riječi koje su kao amanet kopkale Mehmedove stričeve stizale su iz groba njihovog oca Redže. Naime, prije nego je stradao, Redža je rekao sinovima da se odsele u Tursku. To se i desilo. Sadrija, Mehmedov otac, ostavljajući ognjište koje se još žarilo, odlazi u Istanbul. Ovaj dio ovog štiva ima sjajnih opisa i zanimljivih autentičnih događaja. Put od Malindubrave do Istanbula je bio trnovit i neizvjestan. To je bio put bez povratka. Kupljena je karta u jednom smjeru, zasvagda. Ova činjenica je za čitavog Mehmedovog života bila bolna rana u njegovoj duši. Potreba da svojoj ćerki Ajši priča o precima je, u stvari, njegov ponovni susret sa zavičajem. Uspio je u tome. Ajša je napravila spomenik kroz ovu priču. Naša autorka u priču uvodi još dva naratora, svoje tetke Muratku i Fatimu, koje su kroz kratke crtice iz svog života opisale doživljaje u Turskoj.

Ovim Mehmedovo pričanje biva prekinuto, da bi radnja kasnije bila hronološki nastavljena.

Mehmed je na Ajšu prenio svoje doživljeno i zapamćeno, a prije svega, usadio je u nju zavičajni kod. Pjesma na početku ove knjige dokazuje da nostalgija za svojim zavičajem, a koja je pekla Mehmedovu dušu, prenijela se na Ajšu. Ajša se pita gdje je njena Jugoslavija. Voli ono ono parče zemlje pradjedovske bez obzira na nedaće koje su pratile njene pretke.

Stazom seoba prema vječnom domu je knjiga o doživljenom, zapamćenom, ispričanom, napisanom. Ajša je ispunila zavjet svom ocu Mehmedu. Knjiga će uskoro pred čitaoce. A čitaoci… neka ne traže visoke umjetničke domete. Ajša je pisala iz ljubavi, a ta ljubav je u svakoj riječi. Ajši je otac preminuo na rukama. Njegov posljednji pogled je bio poruka da Ajša ovjekovječi šehidski nur koji plamti iznad grobova Redže, Muse i Ćazima. Zato, tražite čovjeka u priči. On je pred vama i zove se Ajša.

– Zla su vremena. Čovjek udara na čovjeka, brat na brata. Svi su skrenuli s božjeg puta. Nama muslimanima nije dozvoljeno da vidimo dnevnu svjetlost. Postimo u strahu i u strahu obavljamo svoje molitve. Bio sam svjedok nekoliko puta. Napadali su nas ovakvi ljudi i mi smo prekidali. Upadali su u kuće drugih i silovali mlade djevojke. Oduvijek sam molio boga da mi podari kćer, ali kada sam gledao kako odvode mlade djevojke, zahvalio sam se Bogu što je nemam.

Stegao sam oca za ruku. Takvu hladnoću nisam odavno osjetio.Znoj mu se slivao niz šaku. Pogledao sam ga. Činilo mi se da prokišnjava i da mu kišne kapi miluju lice. Svatih da je sav znojav. Oketao je glavu da ga ja i brat ne vidimo i krajičkom rukava brisao znoj sa lica.

Oduvijek sam se pitao da li je moj otac Redžo zaista osjećao da će ga ubiti.Počeo sam tiho da molim Boga da mom ocu ne bude ništa. U tim trnucima pogledao bih u te ljude. Nisam mogao da vjerujem da nam mogu išta nažao učiniti. Misli bi mi odlutale do kuće. Pred očima mi se pomanjala majka kako grli moju braću i sestre. Misao da će mi ubiti oca povlačila je bolan jauk u mojoj duši.

Kada čovjek razmišlja o smrti svog najbližeg, posebno onog od koga zavisi egzistencija jedne porodice, najčešće se fokusira na činjenicu kakve posljedice će ostaviti nečiji odlazak na bolji svijet.

Spuštene očeve ruke i stegnute šake iz minuta u minut gasile su moju nada da će sve biti u redu.

Kad smo stigli do brda zvanog Sahina Stublina, začuo se surov i poražavajući glas Koste Pećanca. Zahtijevao je da stanemo. Uhhh, nikada neću zaboraviti njegovo ime, ni na ovom ni na onom svijetu. Njegovo – stanite – kao da dotaknu brdo i učini mi se da se zemlja zatrese. Pogledao sam u njegovom pravcu. Sjetih se kako je jeo majčin topao hljeb gurajući kašiku u tek pokupljen kajmak. Nadao sam se da će reći da smo ih dovoljno otpratili i da možemo da se vratimo svom selu. Da, nadao sam se, jer nada posljednja umire. Ubrzo je moja nada propala u bezdan. Raširenih očiju iz kojih je izlazila mržnja gledao je u nas. U jednom momentu je podigao pušku i uperio u mog oca. Zanijemio sam. Činilo mi se da će mi srce stati. Trenutak iščekivanja nije bio dug. Onako, kao da pred njim nije ljudsko biće, Kosta Pećanac zapuca na mog oca. Bez ijedne riječi, pa makar jednog kratkog bolnog krika, na zelenoj travi, na brdu Sahina Stublina, jula 1924. godina, moj otac je prigrlio smrtnu zemlju.

– Djeco moja, vaše amidže su se odselile u Tursku. Mislim da je došlo vrijeme da i mi odemo. Čak su i moje daidže otišli, ostali smo samo mi. Djeco moja, vidite šta se događa. Ostaste bez škole. Ako vas ostavim da živite ovdje, i vašu djecu ću ugroziti, i vašu unučad, i čitav porod. Uznemiren sam mnogo, čujem razne priče. Nismo baš sigurni. Plašim se da ću na ahiret otići otvorenih očiju ako vam ne pružim bolje životne uslove. Pisao mi je brat Smajil. Dobro im je u Turskoj. Snašli su se. Cilj mi je da ispunim zavjet mog oca rahmetli šehita Redže. Zamislite samo, živjećemo u miru u muslimanskoj zemlji. Tamo je bogatstvo. Bar ćete školovati svoju djecu, kad ja vas nisam mogao. Počnimo sa prvim pripremama, izvadimo pasoše. Prvo ćemo do skoplja za vasiku, pa ćemo dalje u Tursku. Nama će biti lakše. Tamo nas čeka porodica, moj brat Smajil i njegovi.

Živjeli smo svi u istoj kući. Dogovorili smo se da što prije završimo administrativne obaveze. Sve je nekako išlo lako. Pasoše smo brzo povadili. Ono čega se najbolje sjećam prije polaska je događaj koji je vezan za našeg psa Šarova. Kao da je ta životinja znala da se nešto dešava i da nas više nikada neće vidjeti. Moj otac je htio da ga odvede u selo Dragu, da ga ostavi na jedan proplanak. Međutim, Šarov je danima cvilio pred našim pragom. Kao da je znao da idemo nekud, da idemo u jednom smjeru bez povratka. Njegovo cviljenje je bilo propraćeno suzama. Čudio sam se kako psi mogu da osjete bolje nego ljudi.

Ostavljajući Šarova da trči za nama, krenuli smo kamionom. U Rožajama nas je čekao autobus koji je trebao da nas preveze do Skoplja.

Šarov je dugo trčao za nama, a kad se umorio, stao je i gledao u našem pravcu. I dan-danas često čujem njegovo lajanje i vidim sliku kuće koja je postajala sve manja i manja kako smo mi odmicali.

Nakon nekoliko sati stigli smo u Skoplje. Bilo nas je osamnaestoro.

Osmog januara 1963. godina sa prvim jutarnjim svjetlom stigli smo u Tursku. Voz se zaustavio na carinskom prelazu Kapikule.

Kad smo stigli u Istanbul, odmah smo našli kuću pod kiriju. Smjestili smo se i krenuli u potragu za poslom.

Moj rahmetli brat Jusuf i ja, dva dana kasnije, počeli smo da radimo u fabrici zimske obuće, a moj mlađi brat Mahmut u predionici u Alibejkoju (Alibeyköy).

Život ima svoju sudbu. Čovjek često ni ne sanja kakva mu je i gdje mu je nafaka. Dok smo živjeli na selu, nismo ni razmišljali da budemo odvojeni od stričeva. Međutim, kao da smo morali da se dižemo iz pepela. Tajednica je davala nadu da ćemo uvijek imati podršku. Ipak, brat je brat.

Kako je vrijeme prolazilo, ono što smo ponijeli iz Jugoslavije, gubilo se u moru novog života. Nije bilo više ni čarapa, ni kaputa, ni marama niti ičeg što smo donijeli. Neke druge, Turske, stvari su ih zamijenile. Čak i igle za pletenje koje su saplele toliko čarapa u Malindubravi, nestale su u Turskim kontejnerima.

Sve smo manje mirisali na Jugoslaviju, ali je zato naša duša bila bolna i uvijek kada bismo čuli da je neko doputovao iz naših krajeva, odlazili smo na hožgeldum nadajući se da ćemo osjetiti miris zemlje u kojoj ostaše kosti naših predaka.

Kao iz nekih nevidljivih daljina, Alah nam je slao nafaku. Svi smo se zaposlili. Nakon šest mjeseci, odlučili smo da kupimo zemljište za kuću.

Prošlo je toliko godina od momenta kada sam napuštao svoje rodno selo Malindubravu. Slika kako zamičemo iza brda dok se čuje lavež psa Šarova i dan-danas ne blijedi. Vrijeme i prostor polako nestaju i gube se u vihoru zaborava. Sve ima svoj početak i kraj. Ipak, ono što se ne zaboravlja je poštenje i obraz. To traje, jer smo svi rođeni čestiti i ta čestitost ne smije da bude uprljana ničim.Ne smije se na život gledati kao na kišovit i vjetrovit dan, gdje se čeka da prođe, pa da se nastavi. Život treba da teče, a čovjek da ubira njegove blagodati.

Nadam se da će moja ćerka Ajša prenijeti ovu moju životnu priču koja će se nekom učiniti kao svakodnevnica, kao priča svih ljudi. Ne, svi mi u životu imamo svoje priče i one su često obojene i tugom pored ljepote koju nam je Alah dao. Da bi čovjek bio srećan, njegov život mora imati i malo tuge, jer ako je nema, čovjek tu sreću ne bi imao čime da je uporedi.