Odraz jednog vremena, ljubavi i međusobnog gledanja jednih u druge…

To je bilo posebno vrijeme: jelo se podvijenih nogu, znalo se ko je domaćin, a djeca su imala prvenstvo prilikom kušanja hrane.

Nafaka (hrana) se jela sa užitkom, često iz istih posuda. Običaj da se jede ispred sebe je odavno u skladu sa onom izrekom – “niko ničiju nafaku nije pojeo”.

Simbol kruga, savršenstvo koje su zamijenili ćoškasti stolovi i visoke stolice, i maniri koji nisu u funkciji udobnosti…

Za jelom se lagano pričalo. Bilo je berićeta (blagoslova), a kako i ne bi, ako se jelo skupa, zajednički uz zahvalnost Bogu na svakom zalogaju.

Nije se prigovaralo na hrani, znao se red, kad se jede i ko prvi jede. Prema hrani se odnosilo sa poštovanjem, gledao se berićet. Hrana se nije ostavljala nepokrivena, ili nisko, ispod pojasa osim za vrijeme jela za sinijom. To je bilo vrijeme, a sada samo ‘adet’ koji je ostao kao motiv filmova, romana i poezije, koja ne pripada ovome vremenu.

Preuzeto sa FB stranice Zivot Bosne