Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Dolaskom u Luksemburg među brojnim i dragim prijateljima u ZK-Bihor jedan plemeniti gorštak izdvaja svojom pažnjom i gostoprimstvom to je Ernad-Ero Muhović, vizionar koji je uvjek korak ispred vremena svojom mudrošću ali i humanošću koja je jedna od njegovih karakternih osobina. Rodno selo Trpezi, postalo je 1964. godine bogatije za čovjeka koji će u narednim decenijama postati jedan u nizu boraca za ekonomski prosperitet Bihora i Petnjice. Dobrota kao pojam koji ima najveću etičku vrijednost je oduvjek bila vrlo važna tema razmatranja filozofa kroz istoriju ljudske misli možda se najbolje ogleda u njemu lično.
Kroz različite društvene i privatne angažmane sa početkom devedestih Ernad-Ero Muhović pokušava da pokrene posao proizvodnje ćilima, zajedno sa drugim Bihorcima u fabrici koja je nosila nazov ,,Mladost” sve kreće uspješno ali i sve nažalost posle izvjesnog vremena i staje i pored velikog rada, truda, i volonterskog požrtvovanja.
Vizionari i hrabri ljudi nikada ne staju. Tokom 1992. godine odlazi u posjeti bratu Mustafi u Luksemburgu. Nestabilnost u državi, rat, inflacija briga za budućnost, donosi sudbonosnu odluku da ostane u Luksemburgu i ostvari svoje snove. Počinje iznova borba ovog muhadžira-iseljenika u novom vremenu. Ernad-Ero Muhović, nije nikada poklekao nije zaboravio da u njemu živi dobrota i snaga koja proizilazi iz nje. Ta istinska dobrota je genetski prenošena kroz mnogobrojne generacije Bihoraca.
Ernad-Ero Muhović je stvarajući čvste i zdrave veze sa ljudima sličnima sebi, kroz ZK-Bihor sa dobrim ljudima, sa onima kod kojih je prepoznao da imaju dobar karakter i osobine vrijedne poštovanja, sa onima koji iskreno žive dobrotu svakoga dana kao što to i on čini. Ličnim angažovanjem se trudi da svakom iseljeniku bude prava podrška u svakom trenutku ne samo onima u Luksemburgu već je čvrsto privržen i mnogima u Crnoj Gori. Njegove lične uspjehe prate i članovi njegove porodice koji su takođe uspješni. Životna riznica mudrosti ovog vizionara gorštačkog stasa i gorštačkog srca puna je mudrosti kojima isijava kao svetionik na stijeni pokazujući put svakom dobrom i časnom insanu.
Ernad-Ero Muhović je nenametljiv, tih, ali odlučan i stamen, poput Bihorskog kamena stanca. Tokom borbe u očuvanju vlastitog bošnjačkog ali i crnogorskog identiteta i integriteta kroz novije istorijske, kolektivne puteve slobode, pravde i časti nedsebično se žrtvujući za intrese Crne Gore što mu se ne smije nikada zaboraviti. Ponosno koračajući kroz izuzetne ldentitetske i etičke dimenzije. Veliki humanisti i patriote nikada ne pričaju o sebi. O njima govore njihova djela, njihov ugled, stav, humanizam, etika, moral i upornost u borbi za pravednije društvo.
Ernad-Ero Muhović kao da je izašao iz misli Frenklin D. Ruzvelta, Američkog državnika i političara koji je jedne prilike zapisao svoju misao inspirisan dobrim ljudima: ,,Ljudska dobrota nikada nije oslabila izdržljivost ili smekšala volju slobodnih ljudi. Nacija ne mora da bude okrutna da bi bila jaka.” ZK-Bihor za njega predstavlja mjesto okupljanja svih dobrotvora koji znaju da se saosjećaju sa drugima i da podijele mnogobrojne lijepe ali i one teške životne ispovijesti i trenutke. Treba imati razumijevanje posebno za mlađe generacije koje treba usmjeriti na pravi put obrazovanja ali i očuvanja sopstvenog identiteta.
Ernad-Ero Muhović ne očekuje zauzvrat riječi hvale niti, lovorove vijence On svoje ime, plemenitost i djelo donosi iz sebe, svoje kuće i predaka, svog unutrašnjeg harmoničnog poretka. I na njemu brižljivo građenog mozaika skladnosti, u kome sve razlike spaja ime a to je ČOVJEK kako se on god zvao i kom se god Bogu molio ili vjeri pripadao. Znakovi dobrote su mnogi. Muhović je ljucak prema svakom, to pokazuje da je građanin svijeta i da njegovo srce nije ostrvo odsječeno od drugih zemalja, već kopno koje je vezano s njima. On je sažaljiv prema tuđim nevoljama, to pokazuje da je njegovo srce kao ono plemenito stablo koje je i samo ranjeno dok luči smolu.
Za sami kraj ovog eseja napisanog o čovjeku koji vjeruje u ljude najbolje bi išao citat Duška Radovića koji je jednom zapisao: ,,Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom. Odvikli smo se od dobrote. Ne razumijemo zašto nam neko nešto čini ako ne traži nikakvu protivuslugu. Dobrota se ne može vratiti jer se i ne daje. Dobri ljudi su dobri zbog sebe, a ne zbog drugih.“
