Piše: Munevera Sutović
Bila jednom jedna Bosa. Ovakvom rečenicom obično počinju bajke i uprkos svim nedaćama, vjerujem da bi Bosa i danas bez imalo sumnje potvrdila da je njen život bio bajka.
Iz doma za nezbrinutu djecu na Cetinju, od oca Branka i majke Magdalene Karađuzović, a gdje je poslije smrti oca bila smještena, Bosiljka Bosa Karađuzović je završila je osnovnu školu odakle dalje odlazi u Beograd i završava medicinsku školu.
Ubrzo nakon školovanja, 1957. godine Bosa biva raspoređena u rožajsku opštinu koja je raspolagala malom ambulantom sa svega četiri prostorije gdje je i sama živjela pune četiri godine.
Strah da neće biti prihvaćena od strane rožajske zajednice brzo se pokazao neosnovanim jer je Bosa postala jedan od onih članova zajednice bez kojeg se ne može. Postala je stub i ruka povjerenja svim rožajskim porodiljama koje su se do tada najčešće same porađale, svjesne svoje samoće na toj liniji između života i smrti.
Pa zato, kada je Rožaje dobilo babicu, žene porodilje konačno su osjetile dostojanstvo kao one koje su stvaraoci života. Čak 10.000 i više rožajskih beba, Bosa je dočekala svojim rukama i spuštala na grudi majkama.
Deset hiljada i više rožajskih beba koje su danas profesori i profesorice, ljekari i ljekarke, advokati i advokatice, očevi i majke, poštari, službenici i službenice, svijet su ugledali prvo iz ruku Bosinih, a tek onda i sa grudi majčinih.
Prije nego su prvi ljekari stigli u Rožaje, Bosa je sama na svojim ženskim, no jakim plećima, nosila teret borbe za život majke i djeteta. Jer kako je i sama govorila, najtanja linija između života i smrti je upravo u tom trenutku kada se rađa novi život.
Dešavalo se da njene ruke prihvate dijete bez vriska, dijete bez pogleda i svaki put se u njoj lomio život i svaki put je nje same bivalo manje.
Govorila je da se na smrt novorođenčeta nikada nije navikla, dok s druge strane, momenat kada se rodi širom otvorenih očiju davalo joj je iznova snagu i radost da nogama prti snježnje seoske putove do kuće u kojoj je neka od porodilja očajnički čekala na njeno prisustvo.
Kao jedan od težih slučajeva tuge kojih je nažalost bilo mnogo, prema svjedočenju Bose, bio je i taj kada se u hladnoj zimskoj noći, zajedno sa ocem djeteta, pješice uputila prema kući porodilje koja se nalazila u jednom od rožajskih sela. Otac je nosio pištolj što je Bosu uplašilo ali je njen strah umirio time da oružje nosi radi zaštite od zvjeri jer su putovi vodili kroz šumu.
Po dolasku kod porodilje koja se porađala već 24 sata, dijete je bilo mrtvo no borba za život majke morala se nastaviti. Vještinom kakvu je posjedovala, Bosa je porodila dijete bez jauka a majka je preživjela. U takvoj nesrećnoj situaciji, Bosa je ipak slavila život majke sa velikom tugom u srcu zbog bezglasnog djeteta.
Punih 20 godina Bosa je obavljala poslove bez stručne ljekarske pomoći. Dolaskom prvog ginekologa u novosazidanu rožajsku bolnicu dr Abdulaha Kalača, obim Bosinog posla nije smanjen jer su žene naviknute na nju i dalje tražile njeno prisustvo.
Ipak, teret odgovornosti bio je mnogo manji iako je već dugo i dugo briga zbog majke i djeteta bila dio njene svakodnevnice. Ne znamo da li je Bosa po dolasku u Rožaje planirala da tu i ostane i zasnuje svoju porodicu.
Ne znamo ni da li je mogla zamisliti da će toliko života svijet ugledati baš iz njenih ruku, da će toliko puteva prepješačiti do neke buduće majke, da će joj se Rožaje odužiti nagradom „30. septembar“ koja nije bila jedina već jedna od brojnih.
Ne znamo ni da li je znala da će njen posljednji radni dan biti takav da je zadnji napor njene fizičke snage bio da dočeka još dva života svojim rukama, jureći od jedne do druge porodilje. Nakon što je prihvatila jedno, a odmah zatim i drugo dijete, koje je predala majci, Bosa je pala usljed srčanog udara kojem se odupirala sve dok nije savjesno obavila i svoju posljednju dužnost.
To je bio njen zadnji radni dan i kraj njenog radnog vijeka poslije čega je živjela mirnim životom sve do 2010. godine kada je napustila svijet.
Ono što znamo i što je Bosa vazda tvrdila jeste da je rađanje najljepša umjetnost kakvu je život ili Bog mogao osmisliti. A Bosa je bila ona koju je Bog blagoslovio da bude dio te umjetnosti i da ima 10.000 i više djece pored onih dvoje koje je izrodila.
Na kraju, jedino što se čini ispravnim jeste zaključiti ovaj tekst bajkovito kako je i započeo, a to je da je Rožaje jednom imalo jednu Bosu.
