Dan kad je otac umro

Piše: Munevera Sutović

U danu, a poslije i u noći kada je otac umro, ja sam prestala da radim bilo šta.

Sjedela sam i gledala okolo. Odjednom je njegov krevet izbačen i na tom mjestu je postavljen kauč. Stvorilo se najmanje dvadeset stolica koje nisu moje. Čije su saznala sam kada je došlo vrijeme da ih vratimo i kada je komšija koji je sjedeo do kasno u noć ponio jednu sa sobom govoreći kako će samo tu jednu ponijeti jer mu je neophodna da obavi obrok.

Rođaci i komšije koji nisu samo komšije već su po samoj zajednici života rod, tiho da drugi ne čuju, pozivali su me nasamo pitajući ako mi treba novac ili bilo šta drugo, “bilo šta na svijetu”… Ne treba mi ništa odgovarala sam sa puno zahvalnosti.

Kao i sa majkom, braća i sestra su bili u avionu i po drugi put dolaze kući istim slučajem. Osim što ih umjesto majke sada više ne čeka ni otac. Ili ih čeka opremljen za konačno odredište.

I ja nisam brinula za ništa, samo sam kratko odgovarala na pitanja u vezi sa organizacijom stalno gledajući u ono mjesto koje je sada zauzeo kauč u braon boji i koji se tako lijepo uklopio u prostor.

U takvim trenucima jedna takva misao u glavi odjekne kao najnenormalnija stvar ikada. Ali taj kauč je odjednom bio simbol mira, očevog i mog, umjesto kreveta sa čaršavima i daljinskim koji sam u prvo vrijeme skrivala jer je to ocu došlo kao igračka pa bi noću klikao dugmad pokretajući krevet dolje-gore.

Neko je kuvao kafe, momci su raznosili poslužaonike, pazili da svi budu posluženi, nudili cigaretama i vodili razgovore. Tu su bile i komšinice, neke očeva generacija.

Jedna je pričala kako je njen unuk, još dijete, žalio za Fekcem. on ga je zvao Fekac. Od nas četvoro djece ja sam ga jedina oslovljavala sa babo a braća i sestra sa bapko ili Feljo. Tu krutost sam razbila u zadnjim danima njegovog života kada bih ga sve češće budila sa Feljo. Tu je bila i Halimača kako ju je otac zvao od milja a ja mu se ljutila na što bi mi on uzvratio: šta znaš ti, svoga se posla…

Uglavnom, nisam bila sama. Nikako nisam bila sama. Ni ranim jutrom kada su došli da oca poslednji put odvedu iz kuće nisam bila sama.

Salavat je bio naručen, prostor rezervisan i sve posloženo onako kako običaj nalaže. A ja sam samo sjedela prepuštena mislima. O drugim stvarima nisam brinula. Brat je stigao da obavi svoju posljednju dužnost prema ocu i da ga spusti u mezar ali i da nije, bilo je puno onih koji bi obavili tu dužnost.

Isto kao i sve one prije njihovog dolaska.
Isto kao i one dok je otac bolovao.

Npr. ponijeti mi drva do stana, donijeti mi ljekove iz apoteke, pričuvati oca kada je bilo potrebno i još mnogo drugih stvari. I za sve to, ovdje kod nas, nije se potrebno zahvaljivati ili ne daj Bože ponuditi poklon zauzvrat, jer bi to značilo povrijediti srčanost koja nikada nije imala cijenu.