pIše: Jasmina Luboder Leković
Prolazimo mi, ne vrijeme.
Neki odlasci su sigurni dolasci.
U tišini što šapuće korake, sjećanje je miris u zraku.
Neuhvatljivo.
Ali vječno prisutno.
Prolaznost, tanka nit što se razdvaja,
u tišini koja sve raznosi, kao zlatna prašina tvog osmijeha.
Bez riječi, bez glasa, tamo gdje prošlost postaje tišina
s najjačim krikom.
Odlazak je samo prekid razgovora, nepozvani gost na pragu.
Ali ona ne donosi kraj, samo novo pitanje. Koje nikada ne dolazi do odgovora.
Vječnost nije broj, to je prostor bez ivica,
Vječna tmina i svjetlost, u kojoj su svi trenuci.
Enver i mi.
Prebiramo po sjećanjima, pokušavajući da ih sačuvamo od zaborava.
Prolaze godine…
Dolazi neki nov, naš jun.
Riječi se, poput zaboravljenih dragulja, povremeno pojavljuju i nestaju.
A odlasci su postali dolasci kroz uspomene.
Svaku pjesmu o njoj,
i svima koji su otišli, skrivamo.
Neka nose svjetlost, nježnost, tišinu i ništa drugo.
Baš kao što je ona bila, tog junskog dana, kad je otišla.
Na tabutu, na samom kraju, imala je osmijeh u kojem su se smjestili svi naši svjetovi.
I ove riječi moraju biti najjsvetlije i najčistije.
Preko mladih potoka, kroz pahulje što liju suze,
tamo gdje talas mjesečine blista, daleko od najdaljeg, a najbliže.
Kroz sivi snijeg sa svjetlošću,
hodamo svi do odlaska.
Rijetki mogu okupati zvijezde svojim osmijehom.
Jer, bez imalo sumnje, drvo za naš tabut raste, i platno posmrtno naše neko negdje tka.
