Da je Rožaje musafirska kuća je opšte poznata činjenica, znam da to zvuči poznato ali valja da se pomene.
Priča koja je pred vama je samo jedna sekvenca te mainstream priče, jer siguran sam da svaka porodica koja je doselila u Rožaje, ima ovakvu ili sličnu priču.
Ova priča se piše po priči mog rahmetli oca, koji je daleke i po moj narod krvave 1943. godine došao sa porodicom u Rožaje. naime, kada je uoči Božića 1943. godine popaljen Bihor jedina oaza spasa za taj narod bilo je Rožaje. Moja porodica je bila te sreće i da se izvuče iz obruča i tako spasi svoju glavu. Rožaje je tada bilo prepuno takvih porodica, koje su rožajci prihvatili i smjestili, moji su našli smještaj u selu Biševo, kod Sinanovića, tačnije, kod Elmaza Sinanovića, tihog, čestitog domaćina, koji je bio, što bi se danas reklo, poštenjačina.
Povod za ovu priču i ovako široku ekspoziciju je jedan razgovor izmedju Elmaza i mog oca, koji je kratko trajao ali ipak je sve rečeno. Kad su se moji smjestili (dedo, bijača, amidža mog oca, moj amidža od 12 godina i tetka od 10 godina) Elmaz je tada izdvojio mog oca, koji je imao 20 godina i koji je jedini bio sposoban da odlučuje i rekao mu „ slušaj momče, za ove tvoje nemoj da brineš, ali ti moraš da odeš iz moje kuće“, na pitanje zbog čega, Elmaz mu je rekao „ti si momak, vidjen i gledan a ja imam mnogo čora u porodici, pa da ne bude tu kakvog belaja, zato moraš da odeš“.
Moj otac je naravno, otišao jer je shvatio Elmazove riječi koje su bile supstrat goštačke moralnosti, sistema vrijednosti i načina razmišljanja, uopšte. Ukratko, to je bilo tako. Razlog zašto ovo pišem je divljenje i sjaj u očima mog oca, dok je to pričao. Jednom riječju, bilo je to poštovanje porodičnog, bošnjačkog sistema vrijednosti, sa kojim su obojica aktera ove priče živjeli i umirali.
___
Zećo Zlatko Tutić
