Jutros rano, dok odrađujem subotnje dežurstvo u Radiju, čujem glas mujezina sa Centralne džamije kako oglašava da je na Ahiret preselio Ramo Bajramov Kalač.
Postoje te iznenadne vijesti koje znaju presjeći čovjeka, ostavljajući ga bez riječi u tom trenu. Naravno, smrt je svačija, kako bi to narod rekao, no postoje smrti koje zabole zbog bliskosti koja je postojala sa osobom koja odlazi na taj “vječni počinak”. A sa Ramom sam imao tu neobjašnjivu, ali istinsku bliskost izgrađivanu godinama u druženjima dok je bio rukovodilac, odnosno direktor Narodne biblioteke u Rožajama.
A ko je, ustvari, bio Ramo Kalač?
O tome bi se moglo napisati mnogo stranica, a ja ću, svojstveno meni, sažeto kazati: bio je to Čovjek koji je uložio cijelog sebe u oživljavanje rožajske Biblioteke!
Čovjek s velikim Č, a pritom direktor javne ustanove, koji se nije libio da u građevinskim kolicima sakuplja knjige po rožajskim mahalama, spašavajući ih od plahovitih brzaka Ibra, bogateći na taj način knjižni fond tada tek osnovane Biblioteke.
Shvatajući da se radi o nesebičnom Ramovom angažmanu na polju popularizacije knjige u Rožajama, i sâm sam bio inspirisani donator knjiga, znajući da će svaku uredno, svojim zadivljujućim krasnopisom, zavesti i čuvati. A čuvao ih je kao što se čuvaju čeda!
I nisam siguran hoćemo li kao zajednica znati očuvati ime i djelo Rama Kalača. Nismo imali osjećaja ni svih prethodnih decenija kada smo makar opštinsko priznanje, nagradu „30. septembar“ mogli uručiti (zasluženo!) Čovjeku koji se iskreno borio da u našu čaršiju dođe vrijeme knjige!
Valjda smo skloni zaboravu. Nek ovih nekoliko rečenica bude početak spoznaje da nam, nerijetko, odu zaslužni građani u nezasluženi zaborav.
Mi, koji „gubimo vrijeme“ oko knjige, pamtićemo Rama kao svojevrsnog prosvjetitelja te molimo Gospodara svjetova da ukabuli svaki njegov korak na putu širenja znanja!
Enver Muratović