Kad je djetinjstvo imalo drugačiji ukus

Piše: Selma Husović

Zastadoh danas na putu do kuće da uslikam nekoliko fotografija panorame grada i tako na nekoliko minuta zaronih u duboka sjećanja – djetinjstvo.

Tada je bilo nestašno, a primijetih i mnogo različitije nego danas.

Nostalgija zavlada mojim srcem; prisjetih se lijepih dana i osjetih pomalo žal.

Tiho u sebi rekoh: „Današnje generacije ovaj osjećaj neće znati.“

Ono što me navelo na ovakvo razmišljanje bila je džanarika pored puta – zrela, krupna, crvena i neobrana. Pa pomislih, i kao da se tom ogrozdalom drvetu obratih: „Dok sam ja bila dijete, odavno bismo ti olakšali teret.“

Šta konkretno mislim? Kao djeca smo, i prije nego što sazriju plodovi, znali koja je kakva džanarika, njen ukus i koliko može da rodi.

Neke su nam bile ukusne i zelene, pa bismo ih obrali i prije sazrijevanja. Neke su, pak, kao ova danas, ostajale pune i ogrozdale dok same ne bi počele da odbacuju teret, jednu po jednu.

Govorili bismo: „Ta je za druga živa bića.“

Sjećam se jedne „na vrh brda“, tako smo je zvali – bila je krupna i ukusna, ali nije mnogo rađala. Nju smo posebno voljeli i obrali bismo je do zadnjeg ploda.

Istina je kada kažu da je srcu dragocjenije ono čega ima manje.

Interesantno je bilo to što smo osvajali vrhove, peli se na grane do najtanjeg i najuzvišenijeg dijela, takmičili se ko će viši vrh osvojiti.

Nismo se peli samo na stabla džanarika, već i jabuka, divljih krušaka, trešanja.

I zaista smo i tu znali koje stablo kakav plod rađa.

Trešnje su našim majkama sigurno bile noćna mora i danas moja majka ne voli da ih sanja, kaže da nisu dobre u snu.
Vjerovatno su joj ostale u sjećanju one modre, teško perive fleke na odjeći.

Kući bismo se vraćali umazani i obojeni raznim bojama.

Jabuke su nam više služile za igru, to su one žute, divljake, iako i danas ne znam da li je to tačan naziv za njih.

Bile su kisele i ne toliko ukusne, ali su bile savršene za takmičenja – ko će
dalje odbaciti jabuku ubodenu na koplje.

Sjećam se da bismo kruške brali zelene i čuvali u sijenu par dana, strpljivo čekajući da postanu gnjile i meke. „Taj ukus nam se posebno sviđao“, pomislih i izronih iz sjećanja, pa počeh da
razmišljam o današnjici.

Kako to da današnja djeca ne vide čari prirode? Nama nisu trebale igračke da bismo se zabavili; dane
smo, do kasno u noć, provodili napolju. Bez moderne tehnologije, uz samo nekoliko crtanih filmova čije smo epizode napamet znali, ipak nismo bili „vezani“ za televizor.

Misao mi prošaputa: „Naše majke su nas lakše odgajale“, ovo „lakše“ opet pod znacima navoda.

Džanariku nisam probala dugo, iako mi je uvijek skoro pa na dohvat ruke.

Jesu li vrijeme i brz život učinili svoje, pa sam i ja postala dio moderne generacije koja jede samo ono što se u prodavnicama kupuje, prskano i nimalo organsko?

Bilo je i tada tog voća, ali to je bilo za goste, dok nam je daleko bila draža džanarika „na vrh brda“.

Izronih iz sjećanja, nastavih put do kuće, a ni sada ne znam zašto nisam ubrala bar nekoliko džanarika, čisto da me želja mine.
„Ne znam kako je u drugim mjestima, ali u mom komšiluku moderno doba je učinilo svoje“ zaključujem.
Upravo ta misao i moje kratko „putovanje u prošlost“ natjerali su me da napišem ovih nekoliko redova.

Ovaj tekst je samo sjećanje na period mog djetinstva, a šta su čari djetinjstva još starijih generacija, često slušam od svog oca.
Sigurno, kada počne da ih prepričava, i njega uhvati nostalgija, pa mu sjećanja naviru.

Teže se živjelo, manje se imalo, ali su bili srećni – to posebno ističe.

Dodaje da su nam danas porasli apetiti, imamo svega u izobilju, ali nam se „proširio želudac“.
Često, kada se sjetim ovih riječi, u sebi kažem: „Nažalost, tako je.“

Za kraj, pitam tebe koji/koja ovo čitaš, čega se najradije iz djetinjstva sjećaš?