Piše: Munevera Sutović
Moje sjećanje na rožajsku čaršiju seže do onog oblika kada je glavna ulica, a današnji trg, s jedne strane imala sahadžinicu, zatim fotografsku radnju u kojoj sam uradila fotografije za indeks u stavu mirno i bez osmijeha.
Tu je bio i kiosk Željka Dobričanina gdje sam svakog ponedjeljka, ili je to bio utorak, ili možda ipak neki drugi dan, kupovala časopis „Žena“ i time bivala dio tog dalekog i glamuroznog svijeta.
Međutim, ono zbog čega pišem ovaj tekst jeste ono što se nalazilo na drugoj strani sadašnjeg trga, a tadašnje ulice koja je uvijek bila centar dešavanja i u kojoj korzo ni tada nije bilo manje gusto nego što je danas, sa isto dvije trake od kojih se jedna kretala prema gore a druga prema dolje. Takođe, to je ujedno bila i saobraćajnica koja je ometala korzo, ali ni mi šetači nismo ostajali dužni pa su vozači ljutiti morali da klize lagano kroz svu tu masu. To su bile neke devesete. Tako je bilo sve do 2003. godine kada je nestala ta stara čaršija i nastao današnji trg.
No kako kazah, ono zbog čega pišem ovaj tekst jeste ono što se nalazilo na drugoj strani glavne ulice. A na drugoj strani se nalazio prvi kiosk koji je pružao uslugu brze hrane. Visoki, crni momak spretnih pokreta služio je najukusnije hamburgere i viršle, odnosno hot – dog sa senfom i ostalim prilozima. I to je, po mom sjećanju, bilo prvo mjesto u Rožajama gdje se odjednom u bilo koje doba mogao pojesti hamburger, hot – dog i bijelo meso. Ipak, radi potvrde mog ponekad maglovitog sjećanja, po precizan podatak o tome da li je prije tog kioska brze hrane čiji je vlasnik bio Senad Vrca Kardović, postojao neki drugi kiosk sa istom uslugom i velikim natpisom hot – dog, otišla sam kod Adnana poznatijeg kao Atko, Vrcinog brata, koji potvrđuje da je kasnije, nakon Vrce, a odmah do njegovog kioska postavljen još jedan isti koji je prodavao i mantije. A taj podatak je od važnosti samo meni samoj čije sjećanje često proguta činjenice.
Vrca Kardović, više ozbiljan nego nasmijan, u skromnim uslovima i jedini koji je radio do kasno u noć, odrađivao je veliki posao kada bi mi po završetku noćnog izlaska, onako gladni jurnuli prema njegovom kiosku i pravili grupe na ulici još više ljuteći vozače. Osim toga, to je bilo mjesto gdje se lako mogla sresti i simpatija jer su kod Vrce Kardovića svi svraćali po hot – dog sa senfom ili hamburger sa prilozima. Svratiti kod Vrce često je značilo žrtvovati sok ili nešto više u kafiću, jer novca za baš sva zadovoljstva često nije moglo biti.
Kako već kazah, Vrca nije bio često nasmijan ali dok je nas „pucala“ bezbrižna mladost iza koje su stajali naši požrtvovani roditelji, od Atka, Vrcinog brata, saznajem da je Vrca svoj radni vijek započeo sa šesnaest godina, prvo kao konobar u raznim ugostiteljskim objektima pa do momenta kada je i sam postao ugostitelj otvorivši čuveni „San Remo“ koji je vazda bio krcat. I to je još jedan negdje potisnuti momenat mog sjećanja za koji u razgovoru sa Atkom vezah najljepše dane svoje mladosti, one bezbrižne, one školske, one lake, kada život nije pokazivao nikakve naznake raznih i svakodnevnih zamki.
A te zamke nisu ništa drugo do neizbježni susret sa dunjalukom kojem se u određenom momentu zrelosti povinujemo shvatajući da kontrola najčešće nije u našim rukama.
I to zašto sam se u momentu jedne od mnogih takvih životnih zamki sjetila Vrce Kardovića i njegovog kioska, i njegovog ozbiljnog izraza lica, i njegovih spretnih ruku koje su do kasno u noć opsluživale nas mlade, i lude, i pomalo zaljubljene u život, vjerovatno je zato što je njegov kiosk, sa velikim natpisom HOT DOG, bio mjesto na kojem niko od nas nije znao šta ga čeka dalje, niti se o tome razmišljalo, već smo većinom svi bili u fazi sna.
I obično biva tako da nas u momentu jedne od mnogih životnih zamki, sjećanje odvede baš tamo gdje smo bili neki drugačiji, neki mi koje smo negdje usput zaboravili, neki mi koji smo se znali radovati i sa takvom slašću jesti onaj hot – dog sa senfom ili hamburger sa prilozima.
Nažalost, Senad Vrca Kardović je napustio dunjaluk još mlad.
No njegov kiosk sa velikim natpisom HOT DOG, prvi u rožajskoj čaršiji koji je pružao uslugu brze hrane tu na ulici i dostupnu do kasno u noć, ostao je da postoji kao sjećanje mnogih od nas tadašnjih sanjara na jedno mjesto gdje se bezbrižno stajalo u masi. Neko je čekao hot – dog i hamburger, a mnogi od nas i simpatiju kojoj se potajno nadalo.
I najčešće je ta simpatija dolazila. Jer kod Vrce Kardovića su svi dolazili.
