Mineralno izvorište kod sela Bašča u klisurastoj dolini Grahovačke rijeke, zahtijeva malo više pažnje sa aspekta istražnih bušenja u cilju iznalaženja novih i radi pospješivanja izdašnosti postojećih izvora, smatra geograf Eldin Brđanin.
Naime, mineralno izvorište označavaju tri disperziva od kojih su dva već prije 1985.godine bila nasilno zatrpana, a treći se naziva Slana bara i izbija na oko 200 m ispred seoske škole na 1121 metara nadmorske visine i dobro je pristupačan, do samog puta sa desne strane koji vodi od Rožaja prema Bašči. Najstariji njihov zahvat bio je u obliku stubline, drugi pokušaj datira od 1972., dok je treći pokušaj izvršen 1979. godine.
Kako navodi Brđanin, sektor izviranja je na pravcu starog uzdužnog baščansko-grahovačkog rasjeda koji predvaja paleozojske od srednjetrijaskih krečnjaka čije niske glave zaplavljuje aluvijum. Zbog toga je izdan dosta komplikovana, jer u njenom hranjenju, pored raselinske, učestvuju još tri vadozne komponente. One dolaze iz paleozojske, kraške i aluvijalne hidrogeološke sredine.
Prva se u početku dopremala iz dubokog magmatskog ognjišta i bila je vrela. Vremenom se hladila, a sa tim je gubila i termalnu funkciju. Juvenilni gasovi su takođe umanjili toplinu i pridolazak, ali nisu i sasvim prestali, jer se voda i danas sa njihovim povremenim klobucima ascedentno izliva.
Kako dalje navodi, ta intermitentna pojava nepovoljno utiče na snagu hidrostatičkog pritiska, a i voda se slabo oplemenjuje vrijednim hemijskim elementima.
“U takvom procesu razblažavanja u izvjesnoj mjeri učestvuju i atmosferske padavine iz šire sabirne oblasti, zatim rječna voda u pripovršinskoj zoni, kao i hladni prilivi iz dubokih kraških izdani. Usljed toga, hidraulički mehanizam njihovog povezivanja mora da je prilično složen. A ni način isticanja nije jednostavan, jer se ono obavlja i sifonski i gravitaciono i u istom nivou”, kaže Eldin.
Istakao je i zanimljivu informaciju da je mjerenjem od 20.04.1985. tada glavni izvor imao 0,100 l/sec ili 360 litara u jednom satu.
“Upravo, navedenog datuma temperatura je pokazivala 7,8ºC dok se 1983.godine prosječno kretala oko 7ºC. Prema tome Slana bara bi se uvrstila u red hladnih akratopega. Po hemijskom sastavu njena je voda zemnoalkalna. U njoj vjerovatno ima hlorida, jer je stoka rado pije, ali sigurno ne i u tolikoj količini da bi nosila i taj čist atribut”, navodi Brđanin.
Međutim kako je u narodu poznato uvjerenje da su kisele vode u stvari i slane, to otuda i ovom izvorištu naziv Slana bara. Očiti primjer za to je i Slana voda u zaseoku Banjska kod sela Crnča između Berana i Bijeloga Polja. Ona se tamo tako prozvala samo zbog neugodnog ukusa od prisustva sulfata.
“U svakom slučaju baščanska Slana bara nije bez hlorida na šta ukazuju i detaljnije hemijske analize izvršene 1955.godine. Prema njima ona sadrži sljedeće elemente: Na-209; K-1,6; Ca-353; Mg-56,7; HCO3-2200; Cl-220 mg/l. Suvi ostatak dobijen je na 180ºC je 2070 gr/l. Izvjesna svojstva vode Slane bare osjećaju se i na mirisu, po lužastom i na kiselom ukusa”.
Eldin dodaje i da je zbog svih hemijskih elemenata u njoj, pouzdano treba smatrati ne samo mineralnom nego i ljekovitom.
“U tom medikamentnom pogledu vjeruje se da može odstranjivati bolest žuči, jetre, katara, mokraćnih kanala, kamena u bubrezima, pa i rahitisa, dok je C02 čini pitkom i osvježavajućom.
Ako bi se ipak, ovoj vodi i naselju pružilo malo više pažnje sa aspekta istražnih bušenja u cilju iznalaženja novih i radi pospješivanja izdašnosti postojećih izvora, zatim u praćenju njihove temperature i ostalih svojstava koja bi doprinosila liječenju ljudi od pomenutih bolesti, sigurno je da će biti više posjetilaca, jer pored ljekovitosti, izvanredno privlačna priroda ima mnogo čega da ponudi”, zaključuje doktorand Geografskog fakulteta u Beogradu Eldin Brđanin.
