Piše: Munevera Sutović
Gledajući više nego ih slušajući, ili ipak više ih slušajući nego gledajući , u glavi mi je bilo samo jedno. Iznova i iznova sam pokušavala da zamislim taj „njihov dan“ i da se približim makar malo mjestu događaja, sekundi kada im je javljeno, kako im je javljeno, ko je smogao snage da izusti takvu strašnu vijest? Kako je majka u minutima poslije, u danima poslije, u mjesecima poslije i u godinama poslije uspjela da se izbori? I Kako je otac, ovaj otac sa kojim sjedim i sa kojim razgovaram o mom umrlom ocu, Krletu, kako ga je Mujo zvao dok su radili zajedno, kako je ovaj Mujo uspio doći do tačke da mirno i uz osmijeh razgovara sa mnom? Iako svi znamo zbog čega sam došla u najavljenu posjetu, pričam o svemu samo ne o tome zbog čega sam došla. Optužila sam sebe odmah i u mjestu da rovarim po njihovom bolu, po njihovim zaključanim tugama koje ćute i za koje znam da ni godinama poslije nisu manje. Kada je 5. juna 2007. godine odjeknula vijest da su na putu prema Baću, tačnije mjesto Kačapore, poginula dvojica braće, Rožaje je zanijemelo, koliko zbog dva prekinuta mlada života, toliko i zboga bola roditelja koji je besmrtan poslije smrti djece.
Miradija, majka, dok sjedimo u jako osvijetljenoj prostoriji, objašnjava mi da smo u prijateljskim vezama. I čujem je, no opet samo o jednom mislim i ne pitam o tome o čemu mislim. Ipak, Miradiju razgovor vodi u tom pravcu ili je htjela da mi olakša. Ne znam šta od ta dva.
Kaže: toga dana me je Ernes poljubio i zagrlio prije nego je krenuo, pa se opet vratio i opet učinio istu stvar, ne znajući ni ja, ni on da je to naš zadnji zagrljaj i zadnji poljubac, barem na ovom svijetu. Poslije dva- tri sata doveli su mi ga zajedno sa Adisom. Mojih dvojica sinova stradali su zajedno toga dana u saobraćajnoj nesreći. Adis je upravo bio maturirao i septembra je trebalo da napuni 18 godina, a Ernes je još bio dječačić sa navršenih 15 godina. Nadovezujem se i govorim joj da mi je u vezi sa tim nesrećnim događajem najviše ostalo u sjećanju ono kako su ljudi govorili o njenom saburu i njenoj snazi i da ni tada, kao ni sada, ne znam i ne mogu da pojmim ako jedan roditelj preživi takvu tragediju. Miradija nastavlja da govori da iako je vazda dočekivala i pratila mjesec Ramazan ipak nije prakticirala vjeru. No gubitkom dvojice sinova, umjesto ljutnje i očaja, utjehu je našla u vjeri prema Bogu.
„I ne samo ja, dodaje, nego i Mujo, on čak više nego ja provodi vrijeme uz Kur’an.“ Miradija čvrsto vjeruje u božje određenje i kaže da je cijelog života osjećala da će njenih dvojica sinova otići Bogu prije 18 godine života. Pitam je kako to, kaže mi tiho, majke znaju. Kaže: Bogu hvala, imamo Anesa, toga dana je bio na treningu, a da nije i on bi pošao sa njima. No sve je to određenje, opet dodaje Miradija.
„Nikad ne propustimo da odemo kod ljudi koji su imali iskušenje kao mi. Nije mi teško, u najtežim trenucima i meni je neko otvorio vrata prema Bogu, bila je dovoljna ta jedna priča da drugačije gledam na naš gubitak. Pa možda i neka moja priča ljudima olakša ili ih usmjeri tamo gdje se jedino mogu naći utjeha i spas, kod Boga.“
Način na koji govori, i način na koji zaplače, i način na koji se smije a nasmije se, i Mujo koji pomalo zadirkuje svoju suprugu, a ona uzvraća s istim ciljem očuvanja harmonije u borbi koju vode, sve to govorilo je samo jedno: izgubili su da bi našli način na koji da se bore. U njihovom slučaju to je vjera u Boga. No kako se sa takvim bolom nose oni drugi, oni koji ne pođu putem vjere, oni koji se prepuste ljutnji i bijesu, bježeći od tuge, i oni koji u tišini pitaju: zašto moje dijete…
Na takva pitanja Mujo ima samo jedan odgovor: neka se roditelji koji su izgubili djecu uzdaju u Allaha dragog i sigurno će utjehu naći u Kur’anu, a za njih (moje sinove) nemoj da se žaloste, svakako su se vratili Gospodaru i svakako će roditeljima više trebati na drugom svijetu.
2007. godine braća Adis (18) i Ernes Murić (15), sinovi Muja i Miradije Murić i braća Anesa, Halila i Harisa Murića, bili su dva od ukupno 118 izgubljenih života u saobraćajnim nezgodama u Crnoj Gori.
