“I što bi kazala jedna meni draga osoba, u činjenju dobra nema kalkulacije. Ako je ima, onda to nije dobro, već korist. Korist nam je po vjeri naložena do one mjere da možemo sebi osigurati egzistenciju i do mjere koja ne prelazi granice halala. A šta je halal, svelo se na slobodnu procjenu svake individue”.
Piše: Munevera Sutović
To što je “Avlija” dobila nagradu “30 septembar”, svjetlo je u sunovratu onih vrijednosti o kojima sam učila i koje i danas gajim. To opet ne znači da su sve te vrijednosti sazrele u mojim postupanjima i da mi ne predstoji dug put učenja i dug onoliko koliko mi je od Boga zapisano mjesto na ovom svijetu.
Ali momenat kada su proglasili dobitnika nagrade “30 septembar”, vratilo me je na trasu i osjetih galop nogu i ruku taman snažan kao onaj konjski. Nogu da ustanem i ruku da aplaudiram!
Neću pominjati imena onih koji zastupaju i predstavljaju “Avliju”, jer znam da sav rad i sve zasluge, barem što se njih tiče, ostaju samo između njih i Boga. Ipak, njihova težnja da popravljaju i da su na usluzi, nespojiva je sa onim da su nezapaženi i necijenjeni.
U moru onih koji vape za samopromocijom, za priznanjem, “slavom”, “Avlija” su oni koji stalno i iznova smišljaju šta još mogu da urade i kako još da oplemene ovu našu malu i lijepu zajednicu. I smislili su mnogo puta prije, i smisliće mnogo puta opet. Ali ono najvažnije jeste da je ono što rade nepovezivo sa dunjalučkim interesom.
No poenta je da taj galop mojih nekonjskih nogu i njihova konjska snaga, i mojih nekonjskih ruku i njihova konjska snaga, a pod svjetlom misli da ipak nismo doživjeli sunovrat, barem ne onaj iz koga se ne možemo povratiti, oživje i moju volju, i moj entuzijazam, i moju potrebu da čistim nijetom doprinosim sebi i zajednici. I što bi kazala jedna meni draga osoba, u činjenju dobra nema kalkulacije. Ako je ima, onda to nije dobro, već korist. Korist nam je po vjeri naložena do one mjere da možemo sebi osigurati egzistenciju i do mjere koja ne prelazi granice halala. A šta je halal, svelo se na slobodnu procjenu svake individue.
I to što je “Avlija” dobila nagradu i nije neko drugi, desilo se baš u momentu kada mi je bilo potrebno svjetlo u sunovratu meni važnih vrijednosti. Jer nije samo to da je “Avlija” dobitnik nagrade. Nego je još i to, da s druge strane, postoje ljudi koji su prepoznali tišinu nečijeg velikog rada. I kada se to dvoje spoji, onda mi je to dovoljan znak da da ova čaršija još istrajava i da, uprkos tome, što se ponekad ja i čaršija pomalo i na kratko zamrzimo, desi se ovakav momenat koji me konjskim galopom vrati na trasu neodustajanja.
Jer, ima li ljepšeg nego raditi u ime nečeg većeg, nedunjalučkog i raditi to ostavljajući tragove dovoljno vidljive da onaj iza može krenuti tim tragom bez bojazni da će se izgubiti.
Munevera S
