Obraćanje predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića:
Na današnji dan 1943. godine Piva je bila poprište jednog od najvećih zločina u našoj istoriji, pred kojim riječi gube svaki smisao a osjećaj bezgranične tuge obuzima svakog od nas. Tog dana je u Dolima započeo krvavi pir zloglasne SS Divizije „Princ Eugen“ i njenih pomagača, nad nedužnim stanovništvom pivskog kraja.
Te 1943. godine, 7. juna desila se na ovom mjestu Pivska krvava bajka. Samo prvog dana ovog zločinačkog poduhvata, na ovom mjestu, ubijeno je 522 ljudi, od čega 109-oro djece, da bi u narednih desetak dana broj žrtava porastao na 1.290, među kojima je bilo najviše djece i nejači. Od tog vremena, ovo je naš „zid plača“.
Te 1943. mjeseca juna, kako je i pjesnik rekao „Piva se na nebo selila“, dok su pripadnici zloglasne „Princ Eugen“ divizije vršili zločin nad nevinim stanovništvom u Dolima, u Gornjim Breznima, Gojkovića Dolu, Stabnima, Kručici, Miljkovcu, Bukovcu, Zaborju, Rudinicama, Brljevu, i drugim pivskim stratištima.
Zločinci su iza sebe ostavljali krvavi trag, uništavajući porodice i bratstva, neselektivo ubijajući goloruki narod, vjerujući da će time zatrti našu ideju o slobodi i nepokornosti. Pod znamenjem najmračnije ideologije u istoriji čovječanstva, fašistički eskadron smrti prekinuo je miran težački život ovog kraja i ispisao svjedočanstvo nezapamćenog ljudskog posrnuća.
Stojim danas ovdje pred vama, kao Predsjednik Crne Gore, želeći da iskažem pijetet prema žrtvama ovog strašnog zločina i posebno istaknem da država Crna Gora ne smije zaboraviti nedužno stradanje vaših i naših predaka, rođaka i komšija. Na to nas obavezuju patnja Jaglike Adžić, preko 200 ubijenih bratstvenika iz porodice Blagojevića, ugašeno bratstvo Verun i brojni drugi primjeri koji najbolje pokazuju stravičnu sliku onoga što se desilo ovdje prije 80 godina.
Za mene lično, zadivljujuće je dostojanstvo sa kojim je pivski narod decenijama nosio bol zbog zločina koji je nad njim počinjen a, sa druge strane, poražavajuće što tragično stradanje iz juna 1943. godine nije dovoljno osvijetljeno u istorijskim čitankama i kolektivnoj svijesti našeg naroda.
Upravo zbog toga, kao Predsjednik Crne Gore, želim da istaknem važnost ovakvih skupova jer se njima afirmiše kultura sjećanja i promoviše antifašizam i sloboda kao temeljni oslonci sveukupnog razvoja našeg društva. Govoreći o tragičnim događajima iz prošlosti i adresiranjem krivice za učinjena nepočinstva, vraćamo dug prema žrtvama i šaljemo poruku generacijama koje dolaze da se takve strahote nikada više ne smiju desiti.
Svakako, kao važan institucionalan korak naprijed, kada je u pitanju odnos države prema tragičnim događajima iz prošlosti, poput ovog koji je povod našeg današnjeg sastajanja, smatram usvajanje Rezolucije o zločinima u Pivi i Velici, od strane Skupštine Crne Gore, u julu 2022. godine.
Dragi Pivljani,
Vi – čijom nedužnom krvlju su pisane sramne stranice fašističkog zločina, vi koji ste 1945. godine slobodu dočekali bez svojih najbližih, u spaljenim i uništenim domovima u kojima je svaki trag života bio rijetkost – svijetli ste primjer uzdizanja i ponosa u Crnoj Gori i šire. O tome svjedoče brojne ljudske i intelektualne gromade koje je nakon rata iznjedrio ovaj kraj, a čija djela značajno prevazilaze okvire naše države. I upravo to pokazuje da genocidna namjera zločinaca nije ostvarena i da je pivski kraj, iz pepela sopstvenog stradalništva, vaskrsao i nadahnuo život generacijama koje dolaze.
Sa druge strane, u dugoj i surovoj istoriji ovih prostora, ispunjenoj neprestanom borbom za golim opstankom, kao dvije neprolazne rane stoje zločini u Pivi i Velici. Na praktično identičan način, nedjelima istog dželata, ujedinjena su u bolu dva kraja Crne Gore, dva nedužna stratišta pred kojima stojimo tužni i nijemi, čuvajući njihovu žrtvu od zaborava.
To su mjesta tuge i golgote, koja nas opominju, danas možda i najviše, da se ne dijelimo, da budemo jedno i zajedno, da se sabiramo i ujedinjujemo. Veliki Njegoš je rekao „Na grobu će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“.
Neka im je vječna slava!
