Piše: Munevera Sutović
Samohrane majke su žene koje su iz nekog razloga napustile bračnu zajednicu. Bivši muževi kažu da je to zbog toga što su sve imale ali nisu htjele “nalijepo”, ili su uhvaćene u preljubi, bilo virtuelnoj ili ovoj drugoj, stvarnoj, ili su pak samo htjele da budu slobodne.
Uglavnom, stvarni razlog koji ih je naveo na raskidanje bračne zajednice i razbijanje porodice kao ćelije, nije postojao, tvrde muževi a nerijetko i muževljeva porodica.
A to kako izgleda život jedne samohrane majke, može objasniti samo ona sama. Ipak, čini se da su odustale od objašnjenja. I to zato što ih nema ko čuti. No, da zanemarimo samohrane majke, tu blijedu, tihu, nevidljivu i stigmatizovanu kategoriju. Proglasimo ih krivcima i ne bavimo se njima i to po principu naše zajednice: “ako nije htjela lijepo, sada neka se muči”.
Šta se dešava sa djecom poslije razvoda supružnika? Ko ostaje roditelj, a ko ne? U kojoj mjeri se poslije razvoda vrši roditeljsko pravo? U kojoj mjeri se isplaćuju alimentacije, u kojoj mjeri su institucije i uopšte mi kao zajednica, kao porodica, kao komšije, kao prijatelji, ažurni u tom procesu zaštite prava djeteta, i da li smo uopšte ažurni?
“Možda ja moje dijete tučem, možda ga toliko tučem da krv prolije. I mogućnosti da to niko ne sazna su velike, jer nikoga nije briga. Ali moja djeca su moj motiv za život, posije braka u kom sam bila tučena i nipodoštavana”… kaže u razgovoru jedna od samohranih majki. Da je pitam da li je imala ljubavnika, bilo bi neumjesno, mada ne sumnjam da bi njen bivši suprug kazao da je to razlog zbog kojeg je dobijala batine.
Vratimo se djeci i očevima koji poslije razvoda većinom to prestaju biti ili bivaju mnogo manje nego što su bili u toku trajanja bračne zajednice. Kako se to roditelj “razvede od svog djeteta”, kako to dijete postane računica i brojka na papiru koja se uvijek čini velikom? I na ovo pitanje opet izranja isti odgovor: ljubavnik! “Zašto bih ja isplaćivao alimentaciju njoj i njenjom ljubavniku” ? “Zašto da ja njoj plaćam ljetovanje”? Zašto? Zašto da ja njoj plaćam lagodan život”? I još hiljadu zašto u kojima se ni u mislima, ni u govoru, ne pojavljuje dijete.
Gdje nestane dijete kojem treba obezbijediti zdravu ishranu, odjeću, obuću, stvari za školu, poklon za drugara jer je pozvan/a na rođendan… Kako objasniti djetetu da ne može poći na željeni odmor sa majkom? I kako objasniti djetetu da ono može poći sa tetkom i njenom porodicom na more, ali majka mora ostati da radi, jer se nema dovoljno novca za zajednički odmor?
Kako to da očevi mogu da ne isplaćuju alimentaciju, kako to da su sebi dali takvo pravo? Ko im je dao takvo pravo? Ili ko im omogućava takvu bahatost? Umjesto očeva koji ne vrše roditeljsko pravo i koji su “bijeli medvedi” u sistemu, zašto djeca nisu “bijeli medvedi”? Djeca nam nisu “bijeli medvedi” ni u smislu brige o samohranim majkama koje su direktno i 24 sata obavezne da vode brigu o emotivnom I psihičkom stanju djeteta. Jer samohrane majke nisu one koje su napustile bračnu zajednicu iz hira, već one koje su izgubile svaku bitku da se brak može popraviti i da je bračni ambijent zdrava sredina za djecu.
Te žene odgajaju članove našeg društva. Koliko se čini da im se ta uloga olakša kroz zaposljenje, kroz obaveznu psihološku pomoć, kroz sposobnost zajednice da je može vidjeti, kroz sistem efikasnog informisanja o njenim pravima, kroz institut Alimentacionog fonda koji je preuzeo ulogu “lošeg policajca” kada su pitanju očevi koji na sve načine pokušavaju da izbjegnu obavezu propisanu od Boga, a onda i onu zakonsku?
Mnogo je pitanja, znam. Žalosno je da niko ne daje odgovore, osim onih da su samohrane majke one koje nisu htjele ili nisu znale čuvati svoj brak, iako njihove rane imaju drugačije odgovore. No, te rane nema ko čuti.
