Sjećanje na Feriza Camića

Piše: Munevera Sutović

Kažu da je sasvim slučajno, prolazeći bolničkim hodnikom gdje se našao kao posjetilac, u jednoj od soba, zapazio dijete modro plave noge i roditelje koji su neutješno plakali. Dalje je saznao da je ljekar predložio amputaciju noge. Do amputacije nije došlo jer je on svojim vještim rukama i umijećem koje mu je Bog darivao, oslobodio ukliješteni živac nakon čega je djetetu procirkulisala krv.

“Dječak, koji je sada odrasli muškarac, nalazi se u jednoj od evropskih zemalja sa obje zdrave noge i ako se desi da pročita ovu priču, prepoznaće se” – potvrđuje taj događaj i kćer čovjeka koji nije napravio nikakvo čudo, već je posjedovao vještinu da ljudima, a nerijetko i životinjama, olakša patnje nastale raznoraznim povredama kostiju.

To što je posjedovao dar da ljude oslobađa bola tek je jedna strana ove priče, dok je druga ona da je taj dar nesebično dijelio pomažući ljudima. I to je radio po božjoj volji i zapovijesti.

“U bilo koje doba dana ili noći, kod nas se moglo doći i dolazilo se. Jednom je bio i tvoj otac…” , napominje mi njegova kćer dok razgovaramo, a ja potvrđujem da se sjećam.

Još mi kaže kroz osmijeh: “Ah kako je jauknuo kada mu je babo uhvatio ruku”. Baš tako je i bilo, jer se sjećam kada je otac došao kući od amidže Feriza Camića, ruke odjednom zdrave, kroz smijeh je kazao: “Oca mu očina, ispravi mi ruku u dva poteza, ali su mi suze od bola krenule”.

Amidža Feriz Camić živio je niz put nedaleko od moje kuće. Kažu da dijete nije dijete ako barem jednom nije polomilo kost noge ili ruke ili ako barem jednom nije došlo do uganuća. Pa ako je po tome, onda ja i nisam bila “to” dijete. Time nisam imala priliku da mi amidža Feriz Camić “napravi” ruku ili nogu, pa ni priliku da znam kako je on to radio. Ali znam da mnogim drugima jeste. I znam da je mnogo dova zahvalnosti upućeno za njega.

Sjećam ga se najčešće sa cigaretom, pomalo crvenog lica, no smirenog. Djelovao je kao da ga iz tog njegovog svijeta smirenosti sa ovim suprotnim, povezuju upravo ti ljudi kojima liječi iznenadne boljke.

No, govoriti o njegovoj ličnosti bilo bi nezahvalno jer ga više od uzgrednih susreta nisam poznavala, osim što bih ga sretala na putu do čaršije. Ipak, i danas nerijetko čujem priče o njegovom daru koji nije kupio već mu ga je dragi Bog darivao, pa se prema tom daru tako i ophodio. A s’ obzirom da ga nije kupio, to ga nije ni prodavao, već ga je dijelio velikodušno i u bilo koje doba dana ili noći.

Nedavno sam čula takvu priču i o njegovoj kćeri, Bosi, koja je sasvim slučajno u frizerskom salonu načula ženu koja je govorila o povredi stopala zbog koje je bolno hodala. Bosa je zatražila da joj pokaže bolno mjesto i pokretom vještim kao i onaj očev, vratila pobjeglu kost tamo gdje joj je mjesto.

Da napišem tekst o ličnosti amidže Feriza Camića dobila sam saglasnost od njegove kćeri, Bose, koja nijednom u razgovoru nije spomenula da posjeduje istu takvu vještinu. A ni ja joj nisam otkrila da mi je ona i bila inspiracija i ona koja me je povela u razmišljanje. Jer, djeca su ogledalo svojih roditelja. Pa ako to nije neki dar ili talenat koji smo nasljedili od njih, onda jeste dobrota i ono kako su se ophodili prema drugim ljudima. A ono što je bio amidža Feriz Camić, nastavlja Bosa, koja nesebično ponudi pomoć nekoj ženi povrijeđenog stopala u frizerskom salonu. Pa i onoj drugoj, koja gledajući sve to, zamoli da i njoj pokuša da otkloni bol u prstu koji je povrijedila obavljajući posao s drvima a koji već dugo “ne radi” kako treba. Obje te žene su iz frizerskog salona izašle bez bola u stopalu i bez bola u prstu.

I dok mi Bosa priča o ocu, blago smješkajući se u dijelu kojim opisuje kako je njen otac znao poći u kakvo udaljeno selo da pomogne povrijeđenoj životinji, ne zna da je ovo priča o njoj više negoli o njenom ocu. Jer priča o njoj svjedoči da neka djeca iznova kazuju priču o svojim roditeljima, čuvajući njihovo ime u najčistijem obliku.

I Bosa, baš kao i njen otac, ako slučajno u frizerskom salonu, ili negdje u prolazu, opazi da kuburite sa bolnom povredom kakve kosti noge ili ruke, zamoliće vas da izujete cipelu i skinete čarapu, i vještim pokretom riješiće vas boli. I pritom neće zatražiti da platite za tu uslugu.Baš kao što nije ni njen otac koji je vazda ponavljao: “Niko ne dolazi u zoru na ničija vrata ako ga kakva teška muka nije natjerala”. Jer se i tada, u zoru, često znalo čuti tiho kucanje na vratima kuće, kaže Bosa.

Za amidžu Feriza Camića, upućene su mnoge dove zahvalnosti od strane onih koji su jauknuli pod pritiskom njegove ruke koja ih je riješila boli, a mnogima sam i sama bila svjedok.

Pa neka i ovo podsjećanje na njega, bude još jedna počast odana od nas koji smo svjedočili onome kako je naše očeve, majke, prijatelje, poznanike, komšije, pa i životinje, oslobađao kakve velike muke nastale povredom kostiju.