SVADBA: PRESTIŽ ILI ZAJEDNIŠTVO?

Piše: Munevera Sutović

Na putu prema kući, gotovo svakodnevno ispred salona ljepote primijetim grupice besprijekorno našminkanih i isfriziranih žena. I onda, osim svatovskih sirena koje su bile i jesu glavni zvuk rožajskog ljeta, znam da je nekome svadba.

A to znači odlazak frizeru, odlazak manikiru i odlazak pedikiru.

Kao kruna, tu je još i odlazak u šoping.

Ili šoping prethodi svemu ovome jer se i šminka i frizura moraju uskladiti sa haljinom. Osim toga, sa visokim punđama ili loknama, ili oštrom peglanom kosom ili vijencem od kose oko glave, teško da se mogu probati haljina za haljinom. Jer odabrati jednu haljinu među deset drugih zahtijeva nekoliko presvlačenja, pažljivo ogledanje i ocjenjivanje toga šta haljina treba sakriti a šta otkriti. A to je da istakne figuru, tanku i bez viška a da sakrije ono što nije tanko. Pa ko misli da je to lagan posao vara se.

Šminka se sastoji (a to znam jer sam jednom priuštila sebi taj luksuz odlaska pedikiru) od hiljadu podloga, pudera, highlitera, rumenila i obavezno na kraju vještačke trepavice. Vještačke trepavice su posebna muka. Barem su meni bile pa sam cijelo vrijeme svadbe vrhovima prstiju povlačila nagore duge plastične dlačice koje su mi stvarale osjećaj tuđih prstiju u očima. Kazala sam, nikad više! A haljina me je koštala pa skoro 200 eura. Eto taman da sam mlada bila a ne samo gost! Od svega, frizura je najmanje koštala, nekih 20 eura, šminka 25 eura i plus onaj dio koji se metne u malu bijelu kovertu koju domaćini podijele u trenutku kada se gosti najedu i napiju i kada muzika i igra osvježe dušu do te mjere da se zaborave sve “rupe” koje treba pokriti, kao npr. račun za struju ili ranac djetetu za školu, ili ogrijev za zimu. A o računima ili rancu ili ogrijevu, ne misli se ni onda kada se pjevaču ili pjevačici zadene papirna novčanica za pojas uz želju naručioca da ime bude jasno i glasno iskazano. Da se zna ko je veseljak, prvi među ostalima!

Mladencima srećno da bude uvijek i zauvijek!

No odlazak na svadbu danas zahtijeva pozamašan budžet a najviše zbog toga što nisu samo mladenci oni koji trebaju zasijati na svadbi.

Obući haljinu koja je već bila viđena na nekoj prethodnoj svadbi postalo je odjednom neprikladno ili obući nešto od onoga što već stoji u ormaru. U prvom slučaju, kao dokaz te “neprikladnosti” može isplivati fotografija koja pokazuje istu haljinu na više veselja, a u drugom slučaju gubimo lično osjećanje “sjaja” u nečem “starom”, što je već atak na samopouzdanje.

Što se tiče, cipela, pa torbe, pa minđuša, pa narukvice ili ogrlice, ništa manje pažnje ne zahtijeva ni taj dio konačnog rezultata onoga kako trebamo da izgledamo, a ni novca. I na kraju, bude da je ono što se metne u malu bijelu kovertu ipak najmanji dio onoga koliko košta cio proces dotjerivanja za svadbu.

Od džumbusa pred kućom, gdje se pod šatorom slavilo i po nekoliko dana i gdje su se narodna kola vezala na zelenoj površini livade a ja svojim nespretnim igranjem djevojčurka brkala ostale vješte igrače i gdje su se majke odijevale bez pretjeranog razmišljanja i bez odlaska pedikiru i manikiru, došli smo do svadbi koje su manje zajedništvo a više prilika prestižu koji prevazilazi naše finansijske mogućnosti.