Gošća emisije “Mali veliki” Radio Bara, koju uređuje i vodi Rajko Joličić, bila je Sara Đozović, učenica devetog razreda OŠ “Mustafa Pećanin” i sedmog razreda Škole za osnovno muzičko obrazovanje. Ne zna se gdje je bolja. Odlična je učenica, odlična je u muzici, igra odbojku, u folkloru je jedna od najboljih, najbolja drugarica – dakle, jedna od najomiljenijih djevojčica u toj prestižnoj školi. Učestvovala je na festivalu „Dječje carstvo“ u Banja Luci, gdje je, po prvi put na jednom velikom festivalu, sa pjesmom „Lijepe riječi“, među 4.500 učesnika iz cijele bivše Jugoslavije, osvojila drugo mjesto. Osvojila je brojne nagrade na literalnim konkursima u zemlji i regionu.
Joličić: Saro, šta ćeš biti kada porasteš?
Sara: Kada porastem želim da budem advokat, ali pored toga nastaviću da se bavim poezijom i da pišem pjesme, da igram odbojku, da učestvujem u folkloru.
Joličić: Kako stigneš sve to? Da budeš odlična u svim tim djelatnostima?
Sara: Pa ako nešto želimo, uz malo truda sve možemo da postignemo.
Joličić: Šta misliš, šta bi odrasli trebalo da urade da svijet bude ljepši i bolji?
Sara: Čuj, odrasli svijete što ti kaže dijete: Djeca imaju pravo da rastu srećno i zdravo na čisti vazduh i vodu, djeca imaju pravo na zdravu prirodu! Odrasli treba da zaustave sve ratove na svijetu, da svako dijete ima topli dom i da niko nije gladan.
Joličić: Kaži nam prvo tu pjesmu s kojom si osvojila nagradu u Banja Luci, između 4.500 učesnika?
Sara: Kada bih imala čudesnu moć i da znam travu što sve bolesti liječi sve bih ljude na svijetu izliječila, a zabranila bih ružne riječi. Lijepim riječima bi počinjao dan, lijepim riječima bi se odlazilo u san, lijepim riječima mrav leptir, pčela. Lijepim riječima bi se smišljala dobra djela. Zabranila bih riječi : oružje, mržnja i rat. A riječi : mir, zdravlje i sreća govorila bi se od jutra sve do noći, dobar dan, kako vam mogu pomoći.
Joličić: Znamo da odlično igraš odbojku, da si jedna od najboljih u timu, da si u folkloru izuzetna, da sviraš klavir… Ne samo da si talentovana, lijepo govoriš stihove… Ko ti pomaže?
Sara: Pomaže mi moja nastavnica Erna Demić, koja je ujedno i moj mentor. Ona je moja podrška od samog početka.
Joličić: A šta kažu roditelji, puno je gradiva, treba zadržati status najboljeg đaka u školi, treba puno učiti, možeš li sama stići to?
Sara: Ako se dobro organizujemo, možemo sve da postignemo u jednom danu. „Sanjala sam divan san, kako sviće sunčan dan. Svud se dobro dobrim vraća. Svi su ljudi kao braća. Na licima vedra čela i svi čine dobra djela. Brod ulazi u svoju luku i svako svakom pruža ruku. Pod prozorom neko viče, svanuo je sunčan dan, a ja imam jednu želju, da mi se ostvari san da nigdje rata nema, da se ljudi dobro slažu, u radosti da se slavi u nevolji da pomažu“.
Joličić: Ja ću sad da pozdravim tebe i tvoje drugare jednom mojom pjesmom. A zašto? Zato što je tvoj grad Rožaje poznat od davnina kao mjesto u burnim vremenima – ko god je bježao, tamo je našao sklonište, nisu ga pitali ni ko ga tjera, ni zašto bježi, sakrili su ga nahranili, ispratili ga živa i zdrava. Dakle, dobrota je riječ koja se u Rožaje tako lijepo izgovara.
’Lijepo je jutro, nasmijano, kada se bude vedre note. Svako u svome srcu ima skriveno zrnce dobrote. Kada se nešto od srca pokloni u tome beskrajna sreća, a ono maleno zrnce dobrote stotinu puta se uveća. Obalu zapljusne talas kada ga pokrene plina. Svako u svome srcu zrnce dobrote ima. U kolo radosti pozivam bez razlike sve ljude da zavire u svoje srce zrnce dobrote da probude.’
Zapravo, sve tvoje pjesme su me probudile da kažem ovu pjesmu jer su one upravo, ili one ili iz nje ili ona iz njih izvire. Još jednu pjesmu da nam kažeš?
Sara: Ima jedno divno mjesto, što čudesne krije tajne. Po danu ga sunce grije noću krase zvijezde sjajne. Tu maslina stara tiho noću skuplja male svice. Ispod neba zvjezdanoga nasred Mirovice. Vijekovi se srećni nižu razvedri se svako lice, djeca svoje kolo vode dok cvrkuću male ptice. Vjetrić njiše rosne grane, i muziku nježnu stvara kao da me neko zove Mirovica ispod Bara.’
Joličić: Bravo, napravila si divnu pjesmu, a i govoriš je tako lijepo. Dakle bila si pod Starom Maslinom na Mirovici. Postoje jedna ideja Saro, gdje naravno svi ljudi i odrasli i mali i veliki treba da učestvuju da sadimo drvo mira. To drvo mira je i maslina, naravno čempres, bukva, svako drvo ispod koga se ljudi raduju i smišljaju dobra djela, a ne smišljaju zlo i nešto ružno. Dakle, pozivamo te u pokret da sadimo drveće mira.
Sara: I preporučila bih svima koji nisu posjetili Staru maslinu da obavezno idu i da je posjete i da se slikaju naravno.
Joličić: Zašto da se slikaju i gdje da stave tu sliku?
Sara: Na noćni ormarić. Za miran san.
Joličić: Hoćemo li mi zajedno da pošaljemo jednu poruku svima koji ovo čuju, koji ovo vide, da sade drveće mira, da govore lijepe riječi a ne ružne, jer ako se u nečemu ne slažemo možemo reći lijepim riječima, je li tako? Kada vidiš neku drugaricu ili drugara, šta radiš?
Sara: Pa ja pokušavam na neki način da ga usrećim i da mu olakšam to zašto je tužan.
Joličić: Možemo li da završimo još jednom pjesmom ovo predivno druženje?
Sara: Moja škola ruke nam pruža, u njoj su djeca latice crvenih ruža. U školi nas čekaju nastavnici puni radosti sreće i čekaju da steknemo znanje veće. Moja škola daje nam znanje, prijateljstvo i uspomene nezaboravne, škola nam ljubav nudi i iz nje izlaze pametni ljudi. Kreatori života i društva bićemo mi i ponosno škole sjećati se svi.
Joličić: Saro, puno ti hvala, zaista uljepšala si ovaj dan sa svojim stihovima i sa svim što radiš, ovo treba da čuju svi, da čuju odrasli, zajedno smo u timu da sadimo drveće mira.
Izvor: Radio Bar
