piše: Zećo Zlatko Tutić

Za pisanje priče dovoljna je jedna riječ ili rečenica.

Čovjek je biće zaborava, zato ovu priču doživljavam kao sjećanja na ”bivše vrijeme i ljude u tom vremenu” koji su živjeli u našem gradu, odnosno o vremenu kad smo bili bolji ljudi nego što smo danas.

Priča o Vejselu Daciću je priča o poštenju i čini mi se, treba da počne pjesmom Žutog Serhatlića – „Stani zoro“ i stihom ,,Kad se mladost u starost zakune“.

Ova paralelno – asocijativna logika mi upravo to govori, jer je Vejsel bio čovjek koji je, ovozemaljskih 90 godina, proveo u džamiji i u službi džamije sa karakterističnim osmjehom na licu i sa tradicionalnim
Islamom u srcu za čiju suštinu je vezao svoj zivot.

Možda ova verbalna akrobacija i nije baš primjerena ali ja je prevodim kao onu narodnu ,,pitat će nas starost gdje nam je mladost bila“.

Povod za ovo pisanje je jutarnja kafa sa našim porodičnim prijateljem Ademom Đozovićem gdje se u takvim, đah uzmi đah ostavi , razgovorima pomene mnogo tema, ne znam kako, pomenu se i rahmetli Vejsel Dacić.

Priča mi Adem o tome kako je kao mlad računovođa počeo da radi u Transportu i da mu je prvi radni zadatak bio da uradi godišnji popis i sravnjenje na tadašnjoj „benzinjari“ koja se nalazila pored kuće Ruša Nokića gdje je računopolagač bio Vejsel.

Tadašnji šef Transporta Šoro Tutić mu je taj zadatak ,,zabranio,, izgovarajući rečenicu zbog koje se i piše ova priča ,,Vejsel je pošten čovjek, ako je on napravio manjak, ja sam ga napravio”.

Ova rečenica ima veliku težinu obzirom da se sve ovo događa krajem 50 tih godina prošlog vijeka ,,kada niko nikom nije vjerovao,, bilo je to vrijeme rigidnog socijalizma, vrijeme Golog otoka sa kojeg se Šoro kao ,,ideološki popravljen ,, vratio na koju godinu prije.

Ova rečenica je suština ljudskog poštenja i povjerenja kao univerzalne vrijednosti koja je danas rijetka osobina, nažalost.

Vejsel je bio nurli insan, uvijek pozitivan spreman da svakom pomogne, naročito oko dženaza i hatara, neprimjetan ali uvijek prisutan , da se nađe.

Jedan njegov prijatelj mi priča da je Vejsel, po njegovoj procjeni, bio na više hiljada dženaza, stizao je svugdje.
Sjećam ga se kao starijeg čovjeka kada sam mu se jednom kazao i kada me je očinski zagrlio koščatom radničkom rukom.

Još pamtim taj osmjeh .

Dakle, Vejsel je vijek proveo vladajući se imperativom činjenja dobrih djela i činjenicom da će ga kao i svakog drugog čovjeka, kad za to dođe vrijeme, posjetiti melek smrti koji ce ga odvesti pred lice onog ko sve odredjuje.