Piše: Munevera Sutović
Sa ulice čujem glasno vikanje djece: briši plan, briši plan!
Među njima je i moja kćer. Na satu je već 23: 45h. Na momenat ne shvatam sebe koja sam joj dozvolila to kasno doba ali se brzo sjetim da smo i mi tako. Iako mi se spava, čekam je da dođe ne prekidajući joj igru. Osim toga, telefon joj je u kući pa vikati sa balkona njeno ime u to doba ne bi bilo baš na mjestu iako oni, grupa od njih desetoro, trčeći pored uspavanih kuća koje su u mraku, već galame ne misleći na opasnosti koje vrebaju sa balkona od probuđenih i bijesnih komšija.
Tu su i sestrina djeca pristigli iz Njemačke koji bi da budu dio ekipe ali jedan od njih, buntovnik, biva stalno izbacivan jer ne poštuje pravila igre. I onda ovaj drugi, koji je dobrica, ispašta i svaki put dolazi kod tetke da moli da budu uključeni. Vjeruju da je moj uticaj na mahalsku ekipu veliki mada mi sve slabije polazi za rukom da ih održim jer mahalska ekipa, podijeljena u dva tima, ima stroga pravila igre. Takođe, tu su i druga djeca rožajskih odiva koja ljeto provode kod svojih nana i djedova i koji su odmah usvojili pravila igre i postali dio mahale, onako kako su to njihove majke bile.
Kako je bilo nekada i kako je sada, barem u ovoj našoj mahali nema razlike. Igre žmurke, brisanje planova, provociranje komšija branjem šljiva i jabuka preskakanjem u tuđe bašte i onda bježanje kada ih ovaj pojuri, piknik na obližnjoj livadi koji se organizuje zajedničkim novcem, svako po jedan euro… A tu je naravno i zajednička akcija svih njih kada dođe vrijeme slaganju drva za zimu. Onda se skupe i „ruka ruci“ obave posao očas posla. Istina je da im je motiv osloboditi onoga člana ekipe koji mora pomoći u slaganju drva a kako bi se igre odvijale u kontinuitetu i punom kapacitetu no motiv i nije toliko bitan sve dok se posao obavi. Neku noć se komšija razbijesnio i preskakao ograde kao mladić jer je jabuka nastradala, a onaj drugi je metlom izudarao Ćućija (psa) jer je pojurio njegove kokoši. I onda cijela ekipa dolazi da ispriča taj strašni događaj a pričajući svi u glas i tražeći od mene da udarim konačni sud tako što ću komšiji održati lekciju o okrutnosti koju je pokazao prema životinji, čak dotle da je o njegovu njušku polomio metlu. I nije da nisu u pravu ali plašim se da bi komšija tražio da mu nadoknadim štetu za metlu. Umjesto po komšiji, jedini način jeste da „udarim“ po njima u smislu da je čuvanje psa njihova odgovornost i da kokoši moraju biti bezbijedne.
Desi se i to da dosada prevlada jer danas i nemaju neku ideju za igru ili neka od njih „bulji“ u telefon pa se ova druga naljuti a ona treća ode jer niko nije smislio nikakvu novu igru. I onda nakon pola sata, ispod balkona u horu dozivaju ime one druge. Ili bez kucanja, grubo uhvate kvaku uz glasno dozivanje: hajde napolje!
Ponekad, dok ih posmatram kako projure ulicom i koliko su bučni, dok vazda neko sa balkona negoduje jer „belaji ne daju čuti salavat, ili ne daju progovorit sa kim, ili noću ne daju spavat nikome“ ili, ili, ili… Onda se samo nasmijem jer nisam nikako zaboravila taj dio svog djetinjstva i toga koliko su nas isto tako proganjali razjareni komšije.
I zato im dajem puno pravo da u dvanaest časova noću glasno dovikuju: briši plan, da preskaču tuđe ograde, da igraju loptom u sokaku gdje ne bi smjeli jer remete komšiji „nešto“ a ne znam šta, istrpim i staru tetku koja dođe da se žali jer su ovo i ovo a nisu ništa.
Mnoge od igara koje smo imali, kao npr. preskakanje lastike, ćorava kobila, takmičenje u bacanju sličica, klikeri, pisanje spomenara sa najtežim pitanjem „ime simpatije“, vožnja bobom u zimskim danima, ili male skije, odnosno skijice napravljene od kakve plastične gajbe… Toga nema čak ni među ovom mojom mahalskom ekipom koja je vjerujem rijetka u čaršiji koja se uopšte još i okuplja u tim zaostalim igrama. To su igre koje su iščezle, izumrle. A ona da kasno u noć dugo držimo kućno zvono komšijama, završila je u momentu kada se komšija iako trom ipak uhvatio puške i krenuo za nama. I to je bio momenat kada je ta igra skončala život zauvijek.
Djetinjstvo, kao i sami život je brzo prolazna stvar, ali je zasigurno jedini period kojem se rado vraćamo. Neko u sjećanjima a neko ovako kao ja, posmatrajući i smijući se sa balkona mahalskoj klapi koja glasno uzvikuje „briši plaaaan“ dok jedno za drugim jure najbrže što mogu.
