Piše: Željko Rutović
Promocija knjige reditelja Šemsudina Gegića, u izdanju podgoričke Komune ,,Ne daju mi oči da šutim“, u Sarajevu, Goraždu i nešto kasnije u Podgorici, bila je prilika za bliže poznanstvo i nastavak komunikacije sa Hadžemom Hajdarevićem, uglednim bosanskohercegovačkim pjesnikom, proznim piscem, esejistom, publicistom tadašnjim. Predsjednikom Društva bosanskohercegovačkih pisaca, sa kojim bijah prikazivač Gegićeve zanimljive knjige. Nije tu trebalo mnogo studiranja a da se ne primijeti, vidjevši ga i čuvši ga, kako su Hadžemova čista tanana duša i njegovo pjesništvo jedna prirodna i neodvojiva cjelina. Ostavi ta cjelina tragove dobra za sobom. Pjesničke i ljudske. Zbog tih tragova uživao je Hadžem u Crnoj Gori poštovanje i srdačnu dobrodošlicu. Mjerom svoje kultivisane ličnosti odgovaraše na te geste, baš onako kako to široka pjesnička duša zna. Volio je Hadžem, taj dragi gost programa Književne rezidencije na Cetinju, prijestoni grad, Crnu Goru i brojne mu prijatelje u njoj. Volio je tu pjesničku luču razgovora, propitivanja ideja, vrijednosti i misli u svijetu koga jedino poezija može (iz)liječiti. Znao je u tom duhu i tim povodima reći: “Obaveza je svakog odgovornog književnog stvaraoca da sudjeluje koliko ima snage i primjerenog znanja u tekućim društvenim procesima. Da sudjeluje u političkom životu svoje zemlje i bude u misiji građanskog antinacionalističkog i antifašističkog prosvjećivanja sredine u kojoj živi, zaključujući da Balkanom nažalost, i dan danas teku mutne nacionalističke vode”. A kakve tek poetske medikamente stvaralačke tišine njegovaše i čitaocu darivaše. Oni koji su ih jednom kušali i iste duboko mislili, nikad više nijesu odustali od njih. Naprotiv.
Hadžemove pjesničke riječi (p)ostale su da govore kao živi spomenici svijeta dobra kome bijaše iskreno posvećen do kraja života. Budio je i bio je taj svijet nade, humanosti i vrline sa riječju civilizacije koja opstaje. Ostaće taj njegov prepoznatljivi slikarskog platna osmijeh da putuje kroz vrijeme, da njime i riječima miluje ljudske duše, tjerajuci tminu loših misli na način trajne uspomene imena ljudske blagosti.
I naravno, takva kultura, okrenuta njegovanju baštine, posve je prirodno da je, između ostalih, napisala i biser knjigu rubaija, te kratke četverostihne pjesme, jedinstvene pjesničke forme, kako unutar slojevitog bosanskoga, tako i ukupnog južnoslavenskoga književnog naslijeđa. Rubaija, ta inače reprezentativna poetska forma, oblikovana je tako da iznosi neke opšte istine o svijetu i životu. Ime knjige o tim vječnim istinama, onako kako je to Hadžem znao i suptilno osjećao, Arabeska od vode (2019). A u tim iskričavim arabeskama života Hadžem, sa duhom antičke mudrosti i renesansne raskoši u deset ciklusa pjeva i misli o : Jeziku, Ljubavi, Vodi, Adamu i Havi, Vrtu, Putovanjima, Grijesima, Vjeri, Životu i Poeziji. Uzvišeno pjevanje i mišljenje! Uzvišeni poezis duha koji onako ukrašen, nalik arabeski, ostaje da vječno traje!
Kako reče ovaj duha pjesnik: “Nigdje jezik nije usrećen toliko, ko u poeziji, gdje se naviko…”. Na poeziju i jezik Hadžemov, isto kao na dobro, lako se je navići. U tim zlatnim arabeskama, koje se ogledaju u čistoj vodi, ostavio je Hadžem umne i poruke i pouke, mnoge i duboke, životne i etičke, poput one iz glave o Životu „Koliko god da je život težak, nije spriječeno nikom da se žilavije s teretima nosi, ljudski se ponosi…..“.
Hadžem, ljudski i poetski ponos. Hadžem Hajdarević, prosvijećeno lice uljuđenog svijeta, preziraše toteme materijalizma, a živeći vrijednosti riječi neprolazne, ostaje svijetlom stranicom one misli i duha koji svijetu daju nadu života ljudskosti i etičke plemenitosti.
Zbog takvog života Hadžem je zadužio i zaslužio neprolazno sjećanje.
