Piše Munevera Sutović
Od čaršije do moje mahale sretnem puno ljudi.
Sa gotovo svakim od njih slijedi ili kratki pozdrav ili pitanja o zdravlju mog oca, moje kćeri, onda uzgredno pitaju kako su oni što su vani, javljaju li se, da li će dolaziti… Onda i ja uzvratim istom pažnjom i nakon toga nastavljam do kuće i nikada ne mogu tačno kazati da li ću stići za pet ili deset minuta ili možda duže. Ako još i sretnem one što žive sami jer im je Njemačka “pojela” djecu, onda se moj dolazak kući može podobro odužiti. Ako uz to svratim i u prodavnicu, a to znači ispričati se sa prodavačicama, kasirkama, prokomentarisati visoke cijene ili problem hemoroida zbog ljutih paprika kojima se ne može odoljeti… ili bude neki dječak ili djevojčica koji bi htjeli sladoled od dva eura a oni imaju samo jedan euro, ali im se jede baš onaj od dva i nijedan drugi pa neko dobaci kako u njegovo vrijeme i nije bilo sladoleda osim onih na točenje i kako se tada “više bilo srećno nego danas kada ova djeca imaju sve.” I ja onda prećutim kako je djetinjstvo vazda srećno i kako sreća i djetinjstvo idu ruku pod ruku, i kako se srećno djetinjstvo ne vezuje za imanje i nemanje.
Prećutim i to da sam imala samo jedne pantalone za školu (žute somotke), i to da je moja drugarica pronašla cipele u rijeci, najljepše koje sam vidjela do tada i da mi je učinilo veliku tugu to da ih je baš ona pronašla a ne ja… Ako bi nas pitali danas o sreći, i ja i ona bi ispričale baš o tome.
Na isti način će se svaki od ovih dječaka i djevojčica sjećati sladoleda od dva eura i svaki put će poželjeti da opet nemaju taj jedan euro.
Sve to prećutah jer se ionako put od čaršije do mahale već podobro odužio.
A ljeti bude još i duži, kada dođu oni što su davno napustili čaršiju ali je nisu zaboravili. Pa i oni tako rado zastanu sa svima i pitaju kako su ti ovaj i onaj i tako ponešto još.
I baš oni, ti što ljetom dođu u čaršiju, možda i više nego ja znaju koliko je lijepo kada se put od čaršije do mahale tako puno oduži.
Foto: Mashiba De
