piše Munevera Sutović
Puno puta su dolazile tv ekipe praveći razne priloge o njoj.
A kako i ne bi… Ovaj visoki krov dok postoji biće dom jednoj istoriji vremena i jednim ljudima koji možda noću, dok svi mi spavamo, još sjede na minderu i promišljaju, ispuštajući guste krugove duhana.
To zato jer je ljepotu teško prepustiti smrti.
A takva ljepota nije ona koja se da vidjeti okom.
Pa onda gledajući je ovako jutrom, prvu između ostalih osvijetljenu suncem, pomislih koliko je bezopasna ova njena ljepota, koliko se slobodno moja duša sreće sa njenom i koliko ta sloboda nema granica.
To je, zaključujem, vjerovatno isto ono mjesto gdje se prepoznaju i ljudske duše međusobno.
No zar ne bude da ponekad tražimo radost u ljudima koji je ne mogu dati, koji je u sebi nemaju i onda naivno mislimo da će im ta krilata čarobnica (duša) naprasno sletjeti na rame a da ćemo mi konačno dobiti osmijeh, pogled, priznanje…
Od sebičluka se svako umori.
Pa oni što imaju dušu umoriće se, no ona će izvjesno zacijeliti, jer dušu još niko ubio nije. A oni što je nemaju, pa makar znali napamet sve ajete iz svetog nam Kur'ana, neće je ni imati.
Isto je i sa ovom kućom.
Iako napuštena i sama, ni traga usamljenosti u njoj ne vidim.
Uvijek kada je gledam, u očima mi zašerene minderluci, u ušima zašume široke dimije vrijednih domaćica a onda pristignu i mirisi vrelih hurmašica.
Svakim gledanjem vidim ono što se ne može uništiti niti oštetiti a to može biti samo duša.
A tamo gdje duše nema, nikakva fasada, niti šminka, niti odijelo je mogu nadomjestiti.
